Disertacija „Fotografija kao dokaz“ zadire u skepticizme i relativizme koje uvode teorije medija po pitanju statusa dokazivosti digitalne fotografije, dokazujući; kako je isti ili sličan materijal, a koji nije imao kapacitet dokazivosti, postojao i prethodno, u analognoj fotografiji, te kako stoga nije došlo do supstancijalne ili revolucionarne promjene. Ona analizira sklopove misli nazvane diskursima realizma, locirajući tri dominantna realistička sustava u koja se pojavljuju simultano izumu fotografije; pragmatičkog, pozitivističkog, te povijesnog realizma. Svi oni redom definiraju i/ili koriste fotografiju u svrhe dokaza. Te teorije dislociraju diskusiju o fotografiji u različita područja misli; prirodnih znanosti, humanističkih pa i društvenih disciplina. One tvrde kako: (1) fotografija može donijeti znanje ili mu barem služiti kao dodatno sredstvo (na način „filozofskog stroja“), nadalje kako je (2) fotografski referent nužno, a ne moguće postojeći (ili; ako nešto postoji to se mora moći fotografirati), te naposljetku kako (3) fotografija jedino može govoriti o nestalom vremenu. Ipak, dok svaki od pristupa afirmira sebi bliske, on redovno isključuje iz definicije druge primjene fotografije (vrlo često to su apstraktne, no i znanstvene fotografije…). Očigledno, obzirom polaze od sebi najbliže definicije takozvane. Vernakularne (lokalne, obične) fotografije, odnosno „normalnih“ ili „prosječnih“ fotografija, većina pristupa ima problema s nepotpunošću nabrajanja ili indukcije. Uvodi se, stoga, nova definicija koja radije deducira moguću fotografiju iz kapaciteta samoga medija, odnosno njenih tehnoloških pretpostavki. Obraćajući pažnju na sam početak fotografskog procesa, banalne parametre poput posebnih tehničkih odlika specijalizirane i komercijalne fotografske opreme, te odabira i namjera koje odlučuju o njihovim primjenama, disertacija otvara nove mogućnosti interpretacije, a time i širenja područja istraživanja o fotografiji. Naime, redefiniranjem se otvara pristup etici fotografske slike, odnosno šire; filozofiji politike, pregledajući motive predstavljanja fotografije u svrhe dokaza. Pod temom moralne odgovornosti, koja postaje osnova definicije fotografije kao dokaza; namjesto teze kako fotografski referent nužno postoji, zaključuje se na često previđenu činjenicu kako je - fotograf bio „tamo,“ bitnu za kritike represivne (vojne, političke) primjene fotografije, koje uglavnom i rabe fotografiju u svrhe dokaza.