Tema ovoga rada je Josip Keresturi (1739 - 1794) – njegovo javno djelovanje i politička misao u kontekstu društvenih, političkih, idejnih i gospodarskih kretanja tijekom druge polovice 18. st. u Habsburškoj Monarhiji. Keresturi je na latinskom jeziku napisao, uredio i objavio brojna djela, koja dosadašnja historiografija nije proučavala. Stoga je cilj ovoga rada pokazati da je njegov tiskani opus izuzeto vrijedan povijesni izvor za proučavanje povijesti društva, mentaliteta, uprave, trgovine i drugih područja o kojima je pisao. Keresturijevu političku misao ne bi bilo moguće razumjeti bez uvida u njegovo obrazovanje koje je ishodište njegovih spisateljskih i stručnih vještina. Prije analize djela bilo je, također, nužno istražiti narav službi koje je vršio i njegovu društvenu umreženost koju je izgrađivao svojim javnim angažmanom. To je postignuto istraživanjem izvorne arhivske građe u prvom redu osobne korespondencije i drugih dokumenata koje je u okviru svojih javnih službi pisao. Kao službenik pri Ugarskoj dvorskoj kancelariji u Beču našao se u središtu političkih zbivanja te je bio svjedokom antagonizama plemstva zemalja krune sv. Stjepana, odnosno njihova staleškog mentaliteta i modernih prosvjetiteljskih ideja etabliranih u reformskoj politici vladara Marije Terezije i Josipa II. Njegov pristanak uz reformsku politiku bečkog Dvora bio je poticaj pokretanja i uređivanja latinskih novina Ephemerides Vindobonenses, koje su bile namijenjene plemstvu zemalja krune sv. Stjepana, a u kojima je promovirao moderne političke, gospodarske i druge ideje. Nakon deset godina prihvatio se objavljivanja i tumačenja zakonskih odredbi cara Josipa II., također za isto područje, što je rezultiralo nastankom dvaju obimnih zbirki. Kruna Keresturijevog stvaralaštva, kojim je podupirao reformsku ugarsku politiku Josipa II., bila je povijesno-pravna rasprava o insurekciji u kojoj je pokazao iznimno poznavanje ugarskog staleškog sustava kroz povijest i svijest da je taj sustav uprave autarkičan i anakron u kontekstu općeg društvenog razvoja. Smrt Josipa II. označila je prekretnicu u Keresturijevu pisanju jer ga je ugarsko staleško društvo percipiralo kao jozefinistu i svoga protivnika. No, nastupilo je literarno najplodnije razdoblje tijekom kojega je napisao tri novolatinska romana u kojima se pokazao izvrsnim književnikom i analitičarem aktualnih zbivanja 1790/91. g. te se ta djela otkrivaju kao vrijedan izvor za povijest mentaliteta društvenih skupina o kojima je pisao. U njima se Keresturi, također, predstavio kao prosvjetiteljski mislilac koji je državnu zajednicu vidio kao okvir za postizanje općeg dobra ukupnog stanovništva.