Hepatocelularni karcinom (HCC) je epitelna zloćudna novotvorina s prisutnom hepatocelularnom diferencijacijom i najčešća je primarna zloćudna novotvorina jetre. Ciroza jetre je najznačajni rizični čimbenik za razvoj HCC-a. Dosadašnja istraživanja pokazuju da će 1/3 bolesnika s cirozom razviti i HCC, a oko 90% bolesnika s HCC-om ima i cirozu jetre. S obzirom da je ciroza ključan rizični čimbenik u nastanku HCC-a, a etilogija ciroze ima ulogu u mehanizmima kancerogeneze, temeljni cilj ovog istraživanja bio je ispitati individualnu i kombiniranu dijagnostičku točnost alfa-fetoproteina (AFP), lens culinaris aglutinin A-reaktivne frakcije alfa-fetoproteina (AFPL3), des-gama-karboksi protrombina (PIVKAII), glipikana 3 (GP3), antigena pločastih stanica karcinoma-1 (SCCA1), cistatina B (CSTB) i hepatocitnog faktora rasta (HGF) kao potencijalnih tumorskih biljega za dijagnozu HCC-a kod bolesnika s alkoholnom cirozom jetre. Radiološke slikovne metode i/ili tkivno uzorkovanje (biopsija tumora) korišteni su kao "zlatni dijagnostički standard" u dijagnozi HCC-a. Ispitivanje je provedeno kod 31 bolesnika s alkoholnom cirozom bez HCC-a i 32 bolesnika s alkoholnom cirozom sa HCC-om. U ispitivanje je uključeno i 20 zdravih ispitanika kako bi se verificirale granične vrijednosti za one biljege za koje ne postoji specifikacija proizvođača. Prvo uzorkovanje periferne venske krvi provedeno je u stanju gladovanja, a drugo nakon urađenih slikovnih pretraga i prije bilo kakvih terapijskih intervencija. Biopsija tumora je rađena nakon uzorkovanja, ukoliko je bila indicirana. Koncentracije PIVKAII i AFP-a, bile su značajno više u bolesnika s alkoholnom cirozom i HCC-om nego u bolesnika s alkoholnom cirozom bez HCC-a, dok su pojedinačne dijagnostičke izvedbe ostalih ispitivanih biljega bile nedostatne. "Najbolja" kombinacija tumorskih biljega uključuje AFP i PIVKAII s dijagnostičkom točnosti od 97,4%. Također, koncentracija AFP –a pokazala je diskriminativnu sposobnost za razlikovanje kurabilnog od inkurabilnog stadija bolesti (s obzrom na veličinu i broj tumora), što je potrebno potvrditi daljnjim istraživanjima. Među ostalim provedenim testovima, koncentracija hemoglobina, broj trombocita, aktivnosti alaninaminotransferaze (ALT) i gama-glutamil-transferaze (GGT) te koncentracije amonijaka i feritina bile su značajno više u bolesnika s HCC-om i alkohonom cirozom u odnosu na bolesnike s alkoholnom cirozom bez HCC-a. Dodatno, serumske koncentracije CSTB i SCCA1 pokazale su dobru pozitivnu povezanost s funkcionalnim stadijem ciroze. Rezultati ovog istraživanja upućuju na zaključak da AFP i PIVKAII imaju najbolju diskriminativnu sposobnost za dijagnozu HCC-a u bolesnika s alkoholnom cirozom jetre, uz dodatno poboljšanje dijagnostičke točnosti ukoliko se koriste u kombinaciji. U usporedbi s ranijim istraživanjima, može se pretpostaviti da bi dijagnostička izvedba tumorskih biljega mogla ovisiti o etiologiji bolesti jetre u podlozi HCC-a, za što su potrebna daljnja istraživanja.