Transplantacija koštane srži uvriježena je metoda liječenja mnogih malignih i nemalignih hematoloških oboljenja, a u posljednje vrijeme se njena indikacija širi i na liječenje oboljenja kao što su razne autoimune bolesti ili metaboličke deficijencije. Dva su osnovna ograničenja metode: razvoj GVHD i povrat osnovne bolesti. Ovo istraživanje imalo je za cilj proučiti načine za postizanje bolje aktivacije i jače efektorske funkcije Tstanica koje se primjenjuju u adoptivnoj imunoterapiji nakon transplantacije te istražiti ulogu dendritičkih stanica primatelja, napose Langerhansovih stanica kože. Rezultati su pokazali da u MHC-podudarnom, mHAg-nepodudarnom modelu transplantacije koštane srži u potkožnim limfnim čvorovima i koži, za razliku od slezene i mezenterijalnih limfnih čvorova, zaostaje populacija dendritičkih stanica porijeklom od primatelja, koja izražava biljege specifične za Langerhansove stanice. Za razliku od MHC-nepodudarne transplantacije, dodavanjem većeg broja T limfocita transplantatu ne eliminiraju se rezidualne primateljeve dendritičke stanice, dok je primjenom UV zračenja to moguće postići. Iako rano nakon transplantacije rezidualne primateljeve dendritičke stanice pokazuju visoku razinu izražaja kostimulacijskih molekula i molekule MHC klase II, te pokazuju sposobnost primanja antigena s kože i njihovog prijenosa do regionalnih limfnih čvorova, ne induciraju bolji GVH, odnosno njihov veći broj ne znači i bolji GVH odgovor nakon adoptivnog prijenosa davateljevih limfocita, kao što je to pokazano u MHC-nepodudarnom modelu. No stimulacijom TLR receptora dendritičkih stanica bilo je moguce postići bolju aktivaciju davateljevih T limfocita i bolji GVL učinak, bez indukcije jačeg GVHD, što govori u prilog tvrdnji da u aktivaciji T limfocita nakon transplantacije nije presudan broj rezidualnih dendritičkih stanica porijekla primatelja već razina njihove aktivacije, na koju je moguće utjecati, što predstavlja potencijalni terapijski pristup.