Temeljeni cilj ove disertacije bio je testirati eksplanatorni model formulacije, a onda i razvoja institucionalnog ustroja politike strukovnog obrazovanja u Hrvatskoj. Analiza polazi od temeljne teze kako tijela središnje države predstavljaju pozicijski najmoćnije aktere čiji je primarni cilj zadržati kontrolu odlučivanja o pitanjima financiranja, sadržaja učenja i standarda provedbe koja predstavljaju „institucionalnu jezgru“ sustava. Teza je dodatno operacionalizirana kroz šest istraživačkih pretpostavki koje su vezane uz očekivane strategije djelovanja ključnih aktera, kao i vanjske intervenirajuće faktore koji mogu utjecati na njihovo djelovanje. Analiza je uključivala tri faze. U prvoj je fazi mapiran normativno-strateški okvir hrvatske politike strukovnog obrazovanja od neovisnosti naovamo. Na ovaj način je hrvatska politika strukovnog obrazovanja smještena u širi komparativni kontekst političke ekonomije razvoja vještina, a ujedno su izdvojene i epizode u kojima je formulacija iznjedrila značajnije institucionalne promjene. U sklopu druge faze mapirana su obilježja ključnih kolektivnih aktera predviđenih eksplanatornim modelom (središnja država, županije, udruženja poslodavaca, sindikati, političke stranke). Taj cilj je ostvaren kroz ekstenzivan pregled domaće i strane literature, kao i devet dubinskih, polu-strukturiranih intervjua s relevantnim stručnjacima te istraživačima. Time je pripremljen teren za treću, završnu fazu koja je uključivala testiranje eksplanatornog modela koje se u metodološkom smislu također oslanjao na devet intervjua s ranije spomenutim istraživačima, ali i na 17 dubinskih, polu-strukturiranih intervjua s osobama koje su bile ili direktno uključene, ili su bile u poziciji da detaljno prate formulaciju ključnih zakonodavnih ili programsko-strateških dokumenata. Polazna teza o dominaciji aktera središnje države je našla tek djelomično utemeljenje u nalazima. Iako u cjelini gledano akteri središnje države doista predstavljaju najmoćniju skupinu, dinamike između ključnih aktera uglavnom su strukturirane oko djelovanja dviju relativno stabilnih te kompetitivno orijentiranih koalicija: “obrazovne” i “gospodarske”. Pritom se dio aktera središnje države u većini procesa svrstava u jednu, a dio u drugu koaliciju.