Rad daje pregled dosadašnjih rezultata informatizacije muzejske djelatnosti unutar svjetske muzejske zajednice, s posebnim osvrtom na rad međunarodnih i nacionalnih organizacija za promicanje i koordinaciju ovog procesa. Razmatraju se osnovni problemi kojima se muzejska zajednica bavila tijekom proteklih trideset godina (standardizacija, razmjena podataka), te ukazuje na nove, koji su se nedavno pojavili razvojem tehnologije optičkih medija i njihovim uvođenjem u muzejsku praksu. Muzejski informacijski sistemi prve faze informatizacije obilježeni su značajnim ograničenjima koja se tiču prije svega odgovarajuće prezentacije dokumentarnih vrijednosti muzejskih zbirki. Neophodno je stoga shvatiti svu složenost informacijske strukture muzejskog predmeta, te u sljedećoj fazi informatizacije uzeti u obzir i dostignuća suvremene muzeološke teorije. Analizom deset muzejskih informacijskih sistema razvijenih u različitim američkim i engleskim muzejima, moguće je utvrditi osnovna obilježja, prednosti i nedostatke muzejskog informacijskog sistema prve faze informatizacije. Prijenos logike poslovnih informacijskih sistema u muzejsko okruženje ispostavlja se temeljnim nesporazumom ovog razdoblja. Analiza pomenutih sistema pokazuje da su ovi uspjeli riješiti samo problem sistematizacije postojeće muzejske dokumentacije, ali su se pokazali posve nedostatnim na planu kompleksne obrade samog muzejskog predmeta. Zaključak je da će svi informacijski sistemi druge faze informatizacije, koja je tek nedavno otpočela, morati pronaći način poništavanja tradicionalnih granica među zbirkama, te drugačije načine organizacije našeg znanja o muzejskim predmetima. Jedno od mogućih rješenja ovog problema bila bi i modularno strukturirana muzejska baza podataka. Putem njenih meta-segmenata izgrađenih oko određenih fizičkih i značenjskih osobina materijala, mogli bismo dobiti kvalitetniju, transparentnu i informacijski bogatu sliku muzejskog predmeta.