disertacija
Povijest adventističke crkve u Hrvatskoj s posebnim osvrtom na Dalmaciju

Ivan Đidara (2016)
Sveučilište u Splitu
Filozofski fakultet
Podaci o radu
NaslovPovijest adventističke crkve u Hrvatskoj s posebnim osvrtom na Dalmaciju
AutorIvan Đidara
Voditelj/MentorJosip Vrandečić (mentor)
Željko Bartulović (komentor)
Sažetak rada
Ovaj rad istražuje nastanak i razvoj Adventističke crkve u Hrvatskoj u XX. stoljeću s posebnim osvrtom na Dalmaciju. Prema dosadašnjoj spoznaji, to je neistraženo područje hrvatske povijesti te je po naravi ovaj rad pionirski. Početkom XX. stoljeća adventisti iz Njemačke šalju misionara Albina Močnika, koji se specijalizirao u Friedensauu u Njemačkoj na studiju teologije, da radi s Južnim Slavenima na području Austro-Ugarske Monarhije. Godine 1908. počeo je raditi u Zagrebu, pa u Beogradu 1909., odakle je krajem godine zbog vjerskih aktivnosti protjeran, zatim najvjerojatnije na samom kraju iste godine a svakako 1910. odlazi u Dalmaciju, sa sjedištem u Splitu. Budući da u to vrijeme, pa sve do kraja Drugog svjetskog rata, na tom području vladaju vjersko - politički režimi u kojima su zapravo država i većinske Crkve u drugačijem odnosu kao priznate u opreci spram nepriznatih crkvi ili vjerskih sljedbi. Adventisti su izvan zakona kao nepriznati - iako su kršćani, protestantske orijentacije i svoju vjeru temelje na Bibliji. Oni su u tom razdoblju trpljeni, tolerirani što je potrajalo do 1930. godine kada ih je država spomenula u pravnom aktu ministarstva dajući im mogućnost održavanja molitvenih sastanaka i ništa više. Zato se organiziraju humanitarna društva kako bi se moglo legalno djelovati – kao primjerice Dobrotvorno društvo Samarićanin. O vjerskoj slobodi i toleranciji prema "nepriznatima" nema govora. Stalno su na udaru zakona. Budući da u to vrijeme adventisti djeluju prvenstveno pomoću literature preko literarnih evanđelista - kolportera, stalno su progonjeni, jer režim ne dozvoljava tzv. "torbarenje", iako kao humanitarno društvo iznajmljuju dvorane i održavaju serije predavanja ali i takav rad se priječi. Djelovati kao "nepriznat", stalno biti pod udarom zakona, znači nemoguću misiju. A sve su to odreda mladi ljudi, entuzijaste, koji trpe nestašicu, nepravde, nesigurnost, netoleranciju većinske Crkve i države, progon, izgon, batine, zatvor, ratne okolnosti. I ta adventistička misija ipak opstaje, čak i raste. Poslije Drugog svjetskog rata nastaje ateistički sustav, koji Ustavom, formalno, izjednačava sve vjerske zajednice. Međutim, u praksi nije tako. Adventisti, primjerice, nisu za vladavine ateističkog sustava izgradili ni jedan objekat sakralnog izgleda. Veliki su problemi u osnovnom školstvu, na poslu i u vojsci zbog izostajanja s nastave ili s posla subotom iz vjerskih razloga. Mnoga adventistička djeca su zbog toga vjerskog uvjerenja diskriminirana, rušena, dobijala su slabije ocjene iz predmeta i iz vladanja. Zbog nemogućnosti nastavka srednjoškolskog obrazovanja mladih adventista u Adventističkoj crkvi to razdoblje nazivaju "intelektualnom crnom rupom". Iz tog razdoblja imaju malo ili ništa od visoko obrazovanih kadrova. Na poslu su radnici u tvrtkama dobijali otkaz. U vojsci su mnogi adventisti suđeni i čak zatvarani na Golom otoku. Adventistički pastori su također suđeni na montiranom procesu u Zagrebu 1947. na vrlo visoke kazne s prisilnim radom, a sve zbog posjeta poglavniku dr. Anti Paveliću za vlade NDH, gdje su tražili da se ublaži stav vlasti NDH prema adventistima - zapravo prema njihovim dobrotvornim društvima, kojima je sve konfiscirano i stavljeni su izvan zakona. Naravno, od tog posjeta nije bilo poboljšanja a zbog njega došle su negativne posljedice i u drugom režimu. Kroz sva razdoblja XX. stoljeća adventisti su se stalno morali boriti za vjersku slobodu. Za vrijeme režima FNRJ - SFRJ nije u svim mjestima bilo jednako loše a ni jednako dobro. Kad su otvorene granice krajem 1960- ih, mnogi mladi adventisti su napustili SFRJ i odselili u treće zemlje da bi se mogli školovati a malo stariji radi gole egzistencije. Kroz ta razdoblja Adventistička i Rimokatolička crkva imaju uglavnom slabe odnose ili status quo. U nekim razdobljima, a to su uglavnom odnosi koje su lokalno uspjeli stvoriti osobno svećenici obiju strana, odnosi su bili čak jako dobri. No, od Drugog vatikanskog koncila 1962. godine vrlo polagano se odnosi "zatopljavaju", jer Rimokatolička crkva podupire ekumenski pokret a papa Ivan Pavao II. o Jubilejskoj 2000. godini daje milenijsku izjavu za crkvene reakcije u prošlosti: "opraštamo i molimo oprost". Analiza vjersko-političkih i ateističkog sustava u XX. stoljeću i njihov utjecaj na Adventističku crkvu dovodi do zanimljivog rezultata: iako za Adventističku crkvu nijedno razdoblje nije bilo lako, zbog primoranosti da djeluje u uvjetima "izvan zakona", kao "nepriznata", bez postojanja vjerskih sloboda za sve, ipak je najteže bilo za vrijeme Drugog svjetskog rata pod režimom NDH i režimom FNRJ-SFRJ. Drugi zanimljivi zaključak je da je Adventistička crkva iz Drugog svjetskog rata izašla brojčano udvostručena - iako izložena neviđenom progonu i nepriznata, a doživjela najjači zamah u razdoblju vladavine ateističkog režima FNRJ/SFRJ od 1950-ih do 1970-ih godina! To je razdoblje kada je ateistički sustav politički najjači. U tom razdoblju u Adventističkoj crkvi dogodilo se nekoliko bitnih činjenica: - najveće omasovljenje vjerništva, - školovano je najviše svećeničkog kadra, - izgrađeno je najviše crkvenih objekata ali bez sakralnog izgleda (iako mnogi "preko vikenda" - jer je važio zakon da se ne smije rušiti bespravno izgrađen objekat ako je pod krovom, a ako je i odobrena gradnja crkve, morao je izgledati kao "kuća" a ne sakralnog izgleda). Osnovano je više institucija Adventističke crkve: - Teološki fakultet, - Srednja vjerska škola koja kasnije dobija status "s pravom javnosti", - izdavačka kuća Znaci vremena - tisak vjerske literature doživljava svoj procvat, ali je u tom razdoblju zemlju napustio najveći broj vjernika, mladih i srednje životne dobi, te su u Australiji, Sjevernoj Americi i Europi nastale ogromne sada već ex-yugoslavenske mjesne crkve, koje su brojale na stotine vjernika, i to iz cijele tadašnje Jugoslavije. Za odgovor na ovo pitanje valjalo bi pokrenuti posebnu studiju i istražiti samo tu tematiku. Jer, kako to da su se ljudi odlučivali za (adventističku) opciju koja je čak u nekim vremenima bila opasna po egzistenciju (gubitak ili nedobijanje posla zbog svetkovanja subote, lažne optužbe da su kolaboracionisti s kapitalistima SAD-a i protiv domovine, gubitak prava na više školovanje kao vjernik, u vojsci zatvor i čak Goli otok) u odnosu na državnu ponudu "obećane zemlje" ako se prihvati ponuđena obećavajuća "moderna, perspektivna i znanstvena" politička opcija "većine" ili političke vladajuće strukture, elite? Nakon pada ateističkog sustava SFRJ 1991. nastaje novo razdoblje. Iako se iz Ustava vidi da novi politički sustav proklamira odvojenost Crkve od države, što adventisiti zdušno zastupaju, vidi se da većinska Crkva ima snažan utjecaj u novoj državi. Mora se ipak primijetiti da su za djelovanje svake registrirane Crkve u RH nastupile mogućnosti kakve se ranije ne pamte u XX. stoljeću. No, opet se dogodio rat (1991. - 1995.). To stanje u državi otežalo je život svima. Adventisti se uključuju u saniranje posljedica za vrijeme i poslije Domovinskog rata. Opet gube mlađi sloj svojega vjerništva, koje napušta zemlju u potrazi za sigurnošću i boljom egzistencijom. Adventisti su u Zagrebu 1994. godine osnovali Udrugu za vjersku slobodu u RH, koja je ogranak Međunarodne udruge za vjersku slobodu (IRLA - Intenational religious liberti association), koju su također oni osnovali a koja ima savjetodavnu ulogu pri Ujedinjenim narodima. Može se slobodno tiskati literatura, lakše se dobije dozvola za gradnju sakralnog objekta, može se osnovati vjerska škola, fakultet, iznajmiti javni prostor za evangelizacije... Javni mediji i dalje ignoriraju male vjerske zajednice, posebice TV, i daju im udio u medijskom prostoru samo "na kapaljku". Poslije dvadeset godina od osnutka nove hrvatske države adventisti su dobili jednu priliku da se njihovo bogoslužje prenosi uživo na nacionalnoj TV! U manjim mjestima je u nekim županijama nešto bolja slika kad je riječ o radiju kao mediju i o lokalnom tisku. Najveći problemi u XX. stoljeću za Adventističku crkvu, osim ratova, nisu bili čak ni siromaštvo, nepostojanje infrastrukture, nedovoljan broj kadrova, nepostojanje institucija potpore koliko nepostojanje vjerskih sloboda ili gušenje istih! Iako je R. Hrvatska mlada demokracija, ipak je ponudila dosad najveće mogućnosti za vjerske slobode. Adventistička crkva to cijeni i u Dalmaciji djeluje i vidi da njezina naizgled "nemoguća nisija", kako je izgledalo kad je započela i prolazila kroz turbulentno XX. stoljeće još nije završena. Nastavlja i dalje djelovati na dobro u svojoj sredini, nudeći novu nadu, prema svojemu poslanju.
Ključne riječiadventisti vjerski pokret R. H. Dalmacija 20. stoljeće vjerska sloboda
Povjerenstvo za obranuJosip Dukić (predsjednik povjerenstva)
Ustanova koja je dodijelila akademski/stručni stupanjSveučilište u Splitu
Filozofski fakultet
MjestoSplit
Država obraneHrvatska
Znanstveno područje, polje, granaHUMANISTIČKE ZNANOSTI
Interdisciplinarne humanističke znanosti
UDK21/29
RELIGIJA. TEOLOGIJA
Religijski sustavi. Religije i vjere
Vrsta studijasveučilišni
Stupanjposlijediplomski doktorski
Naziv studijskog programaHumanističke znanosti
Akademski / stručni nazivdoktor/doktorica znanosti, područje humanističkih znanosti, polje interdisciplinarne humanističke znanosti
Kratica akademskog / stručnog nazivadr. sc.
Vrsta radadisertacija
Jezik hrvatski
Datum obrane2016-06-30
Sažetak rada na drugom jeziku (engleski)
This dissertation explores the origin and development of the Adventist Church in Republic of Croatia with special wiev on Dalmatia, in the 20th century. No research in this area of Croatian history had been done prior to this undertaking. Early in the 20th century, the Adventist Church in Germany sent Albin Močnik, a theology graduate of Friedensau Seminary, to work among South Slavs in the Austro-Hungarian Empire. He began his work in Zagreb in 1908, and then in Belgrade in 1909. His religious activities in Belgrade led to his expulsion from the country. He then moved to Split, Dalmatia, most probably at the very end of 1909 or early 1910. At the time, and until the end of World War II, the area was ruled by governments that were influenced by a recognized major religion. Adventists, like other small Protestant denominations, were neither recognized nor protected by the law. Adventists worked under the name of humanitarian Samaritan Society. Religious liberty and tolerance as far as the “unrecognized” churches were concerned was nonexistent, and their believers were constantly in trouble with the law. During this period Adventists’ work consisted mainly of door-to-door book selling by the colporteurs. They were persecuted by the government officials for the government did not tolerate such an activity. As a humanitarian society, Adventists rented halls in which they held lectures, but even here they encountered problems. Working as an “unrecognized” religion was an impossible mission, for the country’s law was against them. As a result, these enthusiastic young men were exposed to injustice, uncertainty, persecution, beatings and imprisonment by both the main Church and the authorities. But despite these difficulties, the Adventist mission survived and even grew. After World War II an atheist system of government recognized all churches in its 1946 constitution. In practice, however, things were different. Adventists, for instance, did not construct a single church building whose exterior architecture resembled that of a Protestant church. And since Adventists keep the Sabbath, they encountered problems in elementary and secondary schools, university, at work, and in the army. Children were discriminated against in schools and received lower grades on their exams. They could not continue their secondary education; this period became known as an “intellectual black hole”. Very few obtained higher education at the time. Workers were often laid off, and in the army Adventists who refused to work on Saturday were often sent to prison, including to the infamous Goli otok prison (island in Adriatic sea). In 1947, in Zagreb, Adventist pastors received long prison sentences and were sent to different jails. The court, apparently, ignored the facts. They were accused of collaboration with the NDH government. The truth is that the pastors paid a visit to Ante Pavelić, the NDH leader, to ask that the state authorities not mistreat Adventists and their humanitarian society, whose property had been confiscated and the society outlawed. Needless to say, nothing was accomplished by the visit, and in consequence the pastors ended up in prison (in FNR Jugoslavia atheistic sistem). Throughout the 20th century Adventist had to fight for religious freedom. In the post-World War II Yugoslavia the situation was not the same everywhere. It varied from one part of the country to another. When it became possible to travel in the late 1960s, many young Adventists left Yugoslavia and settled in other countries. During these periods the relations between the Adventists and the Roman Catholic Church were rather weak. There were exceptions in certain areas where at the initiative of local clergy from both denominations the relations were very good. But from the Second Vatican Council of 1962, the relations slowly worsened as the Roman Catholic Church began to support the ecumenical movement of Pope John Paul II. The analysis of the religio-political and the atheist system in the 20th century and their influence on the Adventist Church leads to an interesting finding. Although none of these periods was an easy one for the Adventist Church, which had to work under difficult conditions as “unrecognized”, the most difficult time was that under the NDH regime, and that of post World War II Yugoslavia. Another interesting finding is that the Adventist Church membership almost doubled during the war, despite the fact that it was exposed to an unprecedented persecution, and that the church was not recognized. The membership also experienced its strongest growth between 1950 and 1970. This is the period during which the atheist system was politically the strongest. But despite this, the Adventist Church saw its largest membership gains, the largest number of church buildings was acquired, and the biggest number of pastors trained. Also, a Faculty of Theology and a secondary school were established, as well as the Signs of the Times publishing house. Why did people decide in favour of the Adventist option, which, at certain times, threatened their very existence (losing a job and not being able to find another one because of the Sabbath, false accusations of collaborating with the U.S.A., unable to pursue higher education, and being imprisoned in the army, . . . ), instead of accepting the state’s offer of a “promised land” provided by the ruling elite? In order to answer this question further research on this specific topic needs to be undertaken. After the fall of Yugoslavia in 1991 a new period began. While the constitution promulgated by the new political system proclaimed the separation of church and state, what Adventists wholeheartedly support, the fact that the Roman Catholic Church was exerting a strong influence on the new state became evident. It should, however, be noticed that the possibilities for the work of every registered church in the Republic of Croatia had never been better in the 20th century. But, another war (1991-1995) was fought. This made it difficult for everyone in the country. Adventists joined in the rebuilding during and after the war. The Adventist Church lost its younger believers, who left the country in search of a better life. In 1994 a branch of the International Religious Liberty Association was organized by Adventists in Croatia. Religious literature can be published, it is easier to obtain a church building permit, establish a church school, seminary, rent space for religious revival meetings, and so on. The public media, especially television, continue to ignore small denominations and hardly give them any time. Twenty years after the founding of the new Croatian state, Adventists have been given only one opportunity to have their church program aired on state television. In smaller towns and in certain counties, the situation is somewhat better when it comes to radio and local newspapers. The biggest problems for the Adventist Church in the 20th century, apart from the wars, were not poverty, lack of infrastructure, insufficient number of preachers, and the lack of supporting institutions. It was the absence of religious freedom, and its suppression. Even though the Republic of Croatia is a young democracy, so far it has offered the biggest possibility for religious freedom. The Adventist Church appreciates this and realizes that its work in Republic of Croatia, which at times appeared to be “mission impossible” when it began, and throughout the turbulent 20th century, is not finished yet. It continues to work for the good in this area, offering new hope, according to its mission.
Ključne riječi na drugom jeziku (engleski)adventists religious movement Slavonia Croatia Dalmatia 20th century religious liberty
Verzijaobranjena verzija
Vrsta resursatekst
Prava pristupaRad dostupan samo djelatnicima i studentima matične ustanove
Uvjeti korištenja radahttp://rightsstatements.org/vocab/InC/1.0/
URN:NBNhttps://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:172:240566
PohranioRomana Jadrijević