Elektromagnetna kompatibilnost označava svojstvo dijela sustava ili cijelog sustava da zadovoljavajuće radi u svom elektromagnetskom okruženju, a da istovremeno ne proizvodi elektromagnetske smetnje koje bi nepovoljno utjecale na opremu koja se nalazi u okruženju. Nuklearne elektrane su specifične u pogledu EMC-a zbog nekoliko stvari: važnosti sa sigurnosnog aspekta, širokog spektra elektromagnetskih emisija, mnoštva instrumentacijske i upravljačke opreme i nedobavljivosti originalno ugrađene analogne opreme, inherentno manje osjetljivije na elektromagnetske smetnje. Poseban problem predstavlja sve češća upotreba bežične opreme. U ovom radu je razvijena metodologija sustavne klasifikacije prostora u nuklearnoj elektrani s obzirom na parametre vezane uz elektromagnetsku kompatibilnost opreme te su evaluirani kriteriji za vrednovanje izabranih aspekata primjenjivosti numeričkih proračuna elektromagnetskog (EM) polja kao sredstva za: ekstrapolaciju (prostor, pogonski uvjeti) mjerenih podataka, lokalizaciju rezultata tipskih testiranja i određivanje razine osjetljivosti na EM smetnje za ranije ugrađenu opremu. Za potrebe disertacije bilo je potrebno odabrati reprezentativne lokacije u elektrani, izvesti testove osjetljivosti opreme i mjerenja EMC okoliša, modelirati opremu i izvesti numeričke analize, prije svega kako bi se ekstrapolirali podaci koji nedostaju, sintetizirati različite ulazne podatke, evaluirati ih sa stajališta rada elektrane (jesu li predložene mjere, prije svega zone zabrane korištenja EM emitera, prestroge s obzirom na uobičajene aktivnosti u elektrani, ili suprotno, predstavljaju li rizik za rad elektrane) te konačno izvesti klasifikaciju prostora u elektrani. Razvijena metodologija je na kraju primijenjena na EMC klasifikaciju prostora u nuklearnoj elektrani za karakteristične konfiguracije opreme nuklearne elektrane Krško.