Ovaj je rad je sadržajno podijeljen u tri cjeline. U prvoj se razmatraju opća pitanja međunarodnog humanitarnog prava, obrađuju njegov pojam, sadržaj, te razvoj i izvori do kraja Drugog svjetskog rata. Ujedno se raspravlja i o pojmu i vrstama oružanih sukoba modernog međunarodnog humanitarnog prava, te ukratko iznose stavovi suverenih država spram nemeđunarodnih oružanih sukoba. U drugom se dijelu razmatraju međunarodnopravna pravila koja uređuju nemeđunarodne oružane sukobe. Vrijeme neposredno nakon Drugog svjetskog rata obilježeno je donošenjem četiriju Ženevskih konvencija iz 1949. godine, koje sve sadrže svakako najznačajniju odredbu na polju nemeđunarodnih oružanih sukoba – članak 3. zajednički svima njima. U radu će se prikazati njegov sadržaj, razvoj, polje primjene, kao i određenje nemeđunarodnih oružanih sukoba, sukladno odredbi tog članka. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća sve se snažnije javlja ideja o potrebi revizije Ženevskih konvencija. Tako je skoro trideset godina kasnije, na Diplomatskoj konferenciji održanoj u Ženevi od 1974. – 1977. godine, usvojen dokument koji se u cijelosti odnosi na nemeđunarodne sukobe – Dopunski protokol o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba. II. Povijesni prikaz njegova nastanka, polje primjene, pojam nemeđunarodnih oružanih sukoba sukladno njegovim odredbama, kao i razdrada i međusobni odnos zajedničkog članka 3. i Dopunskog protokola II, predmet su najopsežnijeg dijela ovoga rada. U ovom dijelu se raspravlja i o zaštiti osoba u nemeđunarodnom oružanom sukobu, osnovnim pravilima o toj zaštiti, naglašava se i razrađuje načelo razlikovanja osoba koje izravno sudjeluju u neprijateljstvima u odnosu na civile u nemeđunarodnim oružanim sukobima. Također se ukratko obrađuje odnos međunarodnog humanitarnog prava i zaštite ljudskih prava u nemeđunarodnim sukobima, a raspravlja se i o promjeni kvalifikacije oružanog sukoba, te razrađuju modaliteti kroz koje se ona ostvaruje. U trećem dijelu pozornost je posvećena međunarodnim kaznenim sudovima, koji se općenito dijele u tri generacije. Prvu predstavljaju međunarodni vojni tribunali u u Nűrnbergu i Tokyu, kao preteča modernih načina kažnjavanja zločina. Značajan dio rada posvećen je istraživanju prakse druge generacije kaznenih tijela, koju predstavljaju ad hoc međunarodni kazneni tribunali za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, te Međunarodni kazneni sud. Međunarodni kazneni ad hoc tribunali za bivšu Jugoslaviju i Ruandu osnivani su temeljem Glave VII Povelje Ujedinjenih naroda, kao mjera zaštite međunarodnog mira i sigurnosti. Praksa tih sudova ukazala je na nedostatke i praznine u pravilima koja uređuju nemeđunarodne oružane sukobe, te proširila doseg tih odredbi. Posljednji dio rada bavi se izuzetno zanimljivom novinom međunarodnog kaznenog prava, a to je nastanak mješovitih međunarodnih kaznenih sudova.