Drugi vatikanski koncil obilježen je kao jedan od najznačajnijih događaja Katoličke crkve u XX. stoljeću. Na Koncilu Crkva razmišlja ad intra i ad extra, o sebi i o odnosu prema svijetu. Koncil je potaknuo na promjene u teologiji i u Crkvi, te posebno u odnosu kršćanâ i Crkve prema svijetu. Neki teolozi su teško prihvaćali promjene, a drugi su tražili nove putove i hrabro se suočavali s brojnim izazovima. Među one teologe koji su trajno tražili nove putove spada i Marijan Valković, svećenik krčke biskupije koji je diplomirao prije Drugoga vatikanskoga koncila (1955.), a za vrijeme Koncila (1962.–1965.) boravio u Rimu na poslijediplomskom studiju iz moralne teologije. Tijekom studija mogao je iz blizine osjetiti koncilsko ozračje. Osim toga, za mentore svojih doktorskih radova izabrao je u to vrijeme dva najpoznatija teologa moralista, isusovca Josefa Fuchsa, na Papinskom sveučilištu Gregoriana i redomptorista Bernharda Häringa, na prvom teološkom učilištu posvećenom isključivo studiju moralne teologije Academia Alfonsiana u Rimu. I Josef Fuchs i Bernhard Häring, svaki na svoj način utjecali su na teološki razvoj mladoga svećenika Marijana Valkovića. Tako je u Rimu uspješno završio poslijediplomski studij sa dva završna rada, koja su mu kasnije u slobodnoj Hrvatskoj (nakon 1990. godine) bila priznata kao dva doktorata. Od tada se ispred njegova imena stavlja oznaka za dva doktorata, to jest ddr. sc., što i nije tako uobičajeno u Hrvatskoj. U doktorskom radu polazimo od hipoteze da je prof. ddr. Marijan Valković svojim znanstvenim radom u postkoncilsko vrijeme dao značajan doprinos razvoju crkvenoga života, te da je nakon 1990. godine kao teolog i socijalni etičar otvarao nove putove u interdisciplinarnom dijalogu između teologije i drugih znanosti u Hrvatskoj. Središnja je nakana doktorskog rada baviti se onim područjima života i rada Marijana Valkovića koji se s različitih gledišta i bogatom tematikom odnose na: a) teološko-crkveni život u Hrvatskoj nakon Drugog vatikanskog koncila b) važna etičko-moralna pitanja društvenog života u Hrvatskoj nakon demokratskih promjena 1990. godine. Doktorski rad je podijeljen u tri glavne cjeline. Prva, pod naslovom Životni put i djelo Marijana Valkovića, obrađuje životni put Marijana Valkovića i područja njegovoga teološkoga zanimanja. Povezujući teološke radove i svrstavajući ih unutar područja zanimanja može se dobiti uvid u život i rad Marijana Valkovića kao teologa, u pojedine teme, časopise u kojima je pisao kao i u njegovu aktivnost koju je kao teolog – znanstvenik imao u crkvenom životu u Hrvatskoj. U drugoj cjelini se obrađuju Doprinosi Marijana Valkovića postkoncilskom razvoju crkvenoga života u Hrvatskoj. Valkovićev opus se promatra kroz tri poglavlja koja ukazuju na žarišne točke koje su privlačile njegovu pozornost u prvom razdoblju njegova znanstvenog stvaralaštva, o kojima je kao teolog moralist progovarao i unutar kojih je razvijao svoju teološku misao, ali i zacrtavao smjer kojim će ići izgradnja dosljednog i autentičnog kršćanskog života. U središtu prvog poglavlja pod nazivom „Muškarac, žena i brak u teologiji Matthiasa Josepha Scheebena“ je misao i pitanje o čovjeku koje ističe aktualnost teološke antropologije i njezinu važnost u razvoju moralne teologije. U drugom poglavlju naslovljenom „Teološko promišljanje braka i obitelji“ pratimo na koji način Valković razvija teologiju braka i obitelji te njegovo zauzimanje za cjeloviti pristup bračnim i obiteljskim problemima u suvremenom svijetu. Treće poglavlje pod nazivom „Moralne i pastoralne implikacije govora o sakramentu pokore i grijeha“ u cijelosti je usmjereno na otajstvenost kršćanskog života koja teži biti autentično shvaćena. Kroz ova poglavlja želi se vidjeti kako izgleda moralna teologija Marijana Valkovića i što valja, jer predstavlja oslonac u traženju i postavljanju smjernica, istaknuti i danas. U trećoj cjelini se istražuju Doprinosi Marijana Valkovića razvoju socijalnog nauka Crkve u Hrvatskoj. Unutar četiri poglavlja nastojat će se temeljito analizirati trag koji je Valković ostavio iza sebe nakon što se kroz jedno desetljeće angažirao oko socijalnog nauka Crkve i socijalnih pitanja aktualnih za hrvatsko društvo. U drugoj polovici XX. stoljeća u Hrvatskoj se o socijalnom nauku Crkve i socijalnoj problematici sustavno i teološki počelo više i temeljitije govoriti s demokratskim promjenama, jer je razdoblje komunističke vladavine (1945.–1990.) gušilo svaki pokušaj rasprave o socijalnom nauku Crkve na teoretskom planu i javni socijalni angažman kršćana na praktičnoj razini. Kroz ova poglavlja želi se istražiti i predstaviti nemali broj Valkovićevih „socijalnih“ radova i njegov pristup socijalnoj tematici, kako bi se osvijetlili njegovi originalni doprinosi ovom značajnom području kršćanske misli i djelovanja kao i hrvatskoj teologiji XX. stoljeća. „Od kršćanskog humanizma ka socijalnom nauku Crkve“ i „Socijalni nauk Crkve: tumačenja i doprinosi Marijana Valkovića“ naslovi su prva dva poglavlja u kojima se posebna pozornost posvećuje karakteristikama Valkovićevog socijalnog nauka. Valković pridaje izraziti značaj etičkim aspektima socijalnog nauka Crkve koji reflektiraju političke i gospodarske izazove hrvatskoga društva, stoga se oni analiziraju u trećem poglavlju pod nazivom „Socijalno-etička usmjerenja za pristup političkim i gospodarskim izazovima“, koje je važno jer pokazuje da se socijalno učenje Crkve bavi i suvremenim pitanjima i socijalnim problema. U posljednjem, četvrtom poglavlju, pod nazivom „Kršćanstvo i Crkva u suvremenoj civilizaciji“, diskutira se aktualno pitanje budućnosti Crkve i kršćanstva u suvremenoj civilizaciji i u hrvatskom društvu, jer Valković – prepoznajući znakove vremena i ne bojeći se dijaloga sa svijetom – na kritičan način konfrontira kršćanstvo i Crkvu sa njihovim kršćanskim identitetom koji je pozvan trajno rasti i razvijati se.