U ovom radu pokušavam istražiti čimbenike koji utječu na razlike u uspješnosti uspostave de facto teritorijalnosti kod regionalističkih stranaka. Regionalističke stranke predstavljaju posebnu vrstu stranaka, različitu od etnoregionalističkih stranaka i od etničkih stranaka, odnosno stranaka nacionalnih manjina. Presudna karakteristika regionalističkih stranaka je teritorijalni identitet. Pojam uspješne provedbe de facto teritorijalnosti označava situaciju u kojoj regionalistička stranka kroz određeno razdoblje rasta i razvoja uspije definirati i označiti regiju koju želi predstavljati na način da u svim ili barem većini izbornih jedinica koje tvore navedenu regiju uspije kontinuirano osvajati mandate u predstavničkom tijelu, a u drugom koraku i obnašati izvršnu vlast. Vrhunac uspjeha provedbe de facto teritorijalnosti predstavlja postizanje statusa predominantne stranke, odnosno osvajanje apsolutne većine u predstavničkom tijelu matične regije kroz minimalno tri uzastopna izborna ciklusa. Uspjeh u provedbi de facto teritorijalnosti ovisi o sposobnosti regionalističke stranke da se prilagodi kontekstualnim uvjetima stranačkog sustava, izbornog sustava i upravne podjele zemlje, kao i da izgradi uspješnu organizacijsku infrastrukturu, izvuče korist iz odnosa s glavnim koalicijskim partnerom te suzbije sve potencijalne konkurentske regionalističke stranke. Također, uspješna operacionalizacija regionalnog identiteta važan je faktor koji pridonosi uspješnosti de facto teritorijalnosti. Komparativna analiza Istarskog demokratskog sabora u Hrvatskoj i Sjeverne lige u Italiji pokazala je da upravna podjela zemlje, odnos s glavnim koalicijskim partnerom te uspjeh u operacionalizaciji regionalnog identiteta dominantno utječu na uspjeh u provođenju de facto teritorijalnosti.