Ovo se istraživanje fokusira na sveukupno 31 putopis autora koji potječu iz razdoblja između petnaestog i sedamnaestog stoljeća iz Nizozemlja (povijesne regije koja je uključivala današnju Belgiju, Nizozemsku, Luksemburg i sjevernu Francusku). Gledajući prema mjestu podrijetla, osamnaest autora potječe iz sjevernih dijelova Nizozemlja, a trinaest iz južnih dijelova. Kronološki gledano, deset putopisa datira iz petnaestog, šesnaest iz šesnaestog i pet iz sedamnaestog stoljeća. Autori putopisa su ili sami putnici ili druge osobe koje su ovlastili putnici. Putnici su putovali iz raznih razloga; radi hodočašća u Svetu Zemlju, iz diplomatskih razloga u glavni grad Osmanskog Carstva Istanbul ili jednostavno iz znatiželje. Ono što je ovim putnicima zajedničko je to što su svi odabrali istu rutu odlaska i/ili povratka. Zajedničko im je to što su do svojih odredišta putovali brodovima koji su plovili jadranskim obalnim područjem. Preciznije rečeno, putovali su istočnim obalnim predjelima Jadranskog mora. U historiografskom kontekstu ranonovovjekovni putopisi već su nekoliko desetljeća vrlo popularni izvori za istraživače iz različitih disciplina jer pružaju obilje podataka o svakodnevnom životu u pojedinim europskim regijama o kojima se ne zna mnogo. Štoviše, često se radi o putopisima ljudi iz svih slojeva društva. Tako su, primjerice, u ovom istraživanju uključeni putopisi kirurga, pivara, diplomata, trgovaca i plemića. Najveći razlog sve veće popularnosti putopisnih izvješća kao primarnih izvora u istraživanju je taj što ti izvori otkrivaju mnogo o tome kako su ovi kršćanski putnici opisivali svijet islamskog Drugog prilikom posjete Osmanskom Carstvu. Poticaj istraživanju ovih opisa islamskog „Drugog” kroz oči kršćanskih putnika iz Zapadne Europe proizlazi iz teza Edwarda Saida i njegovog objašnjenja koncepta orijentalizma. Fokusiranjem na istraživanje islamskog „Drugog”, druge regije obuhvaćene putopisima dobile su malo ili nimalo pozornosti istraživača. Isto vrijedi i za istočni Jadran. Bila je to regija koju su putnici prelazili na putu do konačnog odredišta, ali je gotovo zanemarena u istraživanjima. To se promijenilo tek krajem dvadesetog stoljeća zahvaljujući, između ostalih, tekstovima Petra Matkovića, Slavena Bertoša, Marije Kandido-Rožmana, Zdenka Leventala, Milorada Pavića, Krešimira Kužića, Zorana Ladića i mnogih drugih koji su u svojim prilozima posvetili pozornost putopisnim izvješćima putnika iz raznih dijelova Europe i njihovim opisima istočnog Jadrana i balkanske regije u cjelini. Nažalost, postoji određena skupina putnika koja je u historiografskom kontekstu ostala pomalo zanemarena. To su putopisna izvješća flamanskih i nizozemskih putnika. Samo doprinos Jelice Novaković-Lopušina ovdje čini iznimku od pravila. Međutim, NovakovićLopušina se u svojim istraživanjima uglavnom fokusirala na kontinentalni dio Balkana, točnije na Srbiju, što znači da ne možemo saznati mnogo o tome kako su nizozemski i flamanski putopisci opisivali istočni Jadran, preciznije rečeno obalni pojas od Istre do Dubrovnika. Glavni razlog zaobilaženja ovih izvora vjerojatno je nepoznavanje nizozemskog jezika, odnosno u prvom redu srednjovjekovnog nizozemskog, na kojem je pisana većina od ovdje analiziranih ranonovovjekovnih putopisa. Drugi razlog može biti usredotočenost na putopise koji potječu iz područja koja su bila više politički i teritorijalno uključena u istočni Jadran kao što su, primjerice, talijanski ili njemački i austrijski putopisi. Ovo istraživanje ranonovovjekovnih nizozemskih i flamanskih putopisa o istočnom Jadranu pokušat će ispuniti ovu historiografsku prazninu ili barem pridonijeti boljem poznavanju zapadnih ranonovovjekovnih predodžbi o tom prostoru. Glavni cilj istraživanja je pronaći odgovore na pitanja što su ovi putopisci iz Nizozemlja pisali o istočnom Jadranu i kako ta zapažanja mogu nešto reći o slici koja je o ovoj regiji postojala u Nizozemlju toga vremena. S ovim istraživačkim pitanjima može se povezati imagologija. Ovu metodologiju moguće je primijeniti na različite načine, međutim ovo istraživanje koristi se komparativnom književnom imagologijom. To znači da se putopisi uspoređuju po stoljećima, što omogućuje da se dijakronijski utvrdi je li se i u kojoj mjeri slika istočnog Jadrana u putopisima nizozemskih i flamanskih putnika od petnaestog do sedamnaestog stoljeća mijenjala ili evoluirala s protekom vremena. Slika može označavati mnogo stvari. Stoga je ovdje važno razjasniti da se u ovom radu pojam slike razumijeva prema definiciji Manfreda Bellera. Prema njegovim riječima, slika je naša stvorena predodžba o drugome na koju utječu karakteristike skupine ljudi kojoj pripadamo. Slika nadalje utječe na naše ideje, misli i ponašanja prema drugim ljudima i dodatno je određuju kulturni diskontinuitet i razlike između „nas” i „njih” u jeziku, mentalitetu, svakodnevnim navikama ili geografskim razlikama. Ovi čimbenici mogu rezultirati pozitivnom ili negativnom slikom o ljudima koji ne pripadaju istoj skupini kao i mi. Hipoteza ovog istraživanja je dakle da se slika istočnog Jadrana među nizozemskim i flamanskim putnicima od petnaestog do sedamnaestog stoljeća mijenjala i razvijala. Štoviše, slika putnika iz Nizozemlja sigurno će se razlikovati od slike koju su npr. njemački, francuski ili talijanski putnici imali o istom prostoru jer su s njim bili političko-teritorijalno vezani, dok za Nizozemlje to nije bio slučaj. U radu se analiziraju putopisi iz književno-imagološke perspektive ispitujući tekst, intertekst i kontekst izvora kako bi se objasnilo predodžbe putnika iz Nizozemlja o istočnom Jadranu. Ova tri aspekta koji su dio procesa imagološkog istraživanja povezana su s pitanjima autorstva, intendirane publike, autorskih intencija, političkih prilika u vrijeme nastanka nekog izvora, vjerodostojnosti autora, postupaka persuazije, odnosa putopisnog teksta prema cjelini autorova korpusa i sl. To konkretno znači da će se u tekstualnoj analizi ovog istraživanja uglavnom razotkrivati narativne strategije u putopisima tako što će se posebno ispitati iteracije pojava i situacija opisanih u putopisu, specifične upotrebe vokabulara, indikatori mjesta i vremena, leksik unutrašnjeg i vanjskog prikaza likova, adjektivizacije, usporedbe koje omogućuju proces usvajanja stranih zemalja, egzotizacije, kulturne integracije, isključivanja drugosti i sl. Opisani interpretativno-analitički model će se primijeniti na tri elementa predodžbe o istočnom Jadranu: fizičko-geografski krajolik istočnog Jadrana (reprezentacije prirode i vremenskih prilika), kulturni krajolik reprezentacije arhitekture, urbani kontekst), društveni krajolik (reprezentacije gospodarstva, zajednica i politička struktura) i etno-karakterologija (reprezentacije naroda, tradicija, religija i kulturni aspekti). Intertekstualna analiza, s jedne strane, uzima u obzir ranonovovjekovne žanrove putopisa. Primjerice, ako putopis sliči strukturi vodiča, to se može povezati s popularnošću tzv. Ars apodemica u tom razdoblju. U tom su žanru putnici točno znali što na koji način opisati. Dijakronijskom međusobnom usporedbom putopisa, intertekstualna analiza će, s druge strane, sagledati je li moguće otkriti ponavljaju li se pojedini aspekti u putopisima i može li to ukazivati na to da su autori mogli biti nadahnuti prethodnim putopisima za svoj vlastiti rad. Na taj se način može dodatno razjasniti može li se slika u središtu ove studije smatrati intertekstualnim tropom. Naposljetku, kontekstualnom analizom ispitat će se pragmatičke funkcije putopisa u odnosu na namjere autora i njegove ciljane publike iz perspektive povijesnog konteksta. To znači da će se analizirati osnovne informacije iz teksta kako bi se saznalo tko je autor, kada je izvor nastao, u kojim je okolnostima nastao i, što je najvažnije, kome je izvor bio namijenjen, tj. je li ono što je pojedini autor napisao u svom putopisu pod utjecajem aktualnih događaja i pod utjecajem faktora iz političkog, društvenog, gospodarskog i kulturnog konteksta. To znači da je potrebno sagledati zašto je određeni autor konstruirao određenu sliku za određenu publiku u nekom povijesnom razdoblju. Imagološka analiza nizozemskih i flamanskih putopisa iz petnaestog stoljeća pokazala je da je predodžba još uvijek relativno nevidljiva u ovom prednacionalnom razdoblju, a svakako u ovom stoljeću. Tekstualna analiza je pokazala da većina putnika, koji su inače hodočasnici, izražava prilično površna zapažanja stvarnosti. Njihovi se komentari ne razlikuju od njemačkih, francuskih, engleskih ili talijanskih putnika. Opažaju religijske aspekte u različitim gradovima i otocima kao što su grobovi svetaca, relikvije, kapelice, katedrale i crkve. Isto vrijedi i za fizički izgled gradova, poput čvrstih zadarskih i dubrovačkih zidina, koje primjećuju gotovo svi putnici. Pozornost je usmjerena samo na veće gradove i otoke, a ništa se ne piše o manjim selima i mjestima. No, povremeno su vidljive i usporedbe s vlastitim svijetom zbog čega se redovito pravi razlika između „njih” i „nas”. Neki primjeri su opisi raznih vrsta usjeva koji se uzgajaju na istoku Jadrana i koji se ne mogu naći u regiji podrijetla flamanskih i nizozemskih putnika. Opisi teških i opasnih vremenskih uvjeta na otvorenom moru također upućuju na zaključak da putnici ovo područje u nekim aspektima ne mogu usporediti s onim na što su bili navikli. Nadalje, neki od njih izričito komentiraju primjerice Zadar kao „gradić” [stedeken] jer je urbani kontekst iz kojeg su došli imao potpuno drugačije standarde pri nazivanju određenog mjesta gradom, dok Zadar u kontekstu istočnog Jadrana sasvim zadovoljava definiciju ‘grada’ s obzirom na to da je bio relativno velik i dobro naseljen. No, sličnosti se također uočavaju i ponavljaju, primjerice, pri opisu ulova srdele na Hvaru i drugim otocima, gdje se ta vrsta ribe uspoređuje s papalinom koja se lovi u Sjevernom moru. Također u komentarima o ekonomiji i dinamici trgovine na istočnom Jadranu putnici prepoznaju svoje životno okruženje u ovoj regiji Europe. Još jedna sličnost nalazi se u tradicijama koje se uspoređuju s blagdanom Ivana Krstitelja. Na temelju komentara iznesenih o bogatstvu relikvija i drugim religijskim aspektima, može se zaključiti da su putnici u petnaestom stoljeću na temelju vjerskih uvjerenja imali mnogo toga zajedničkog s ljudima koji su živjeli na istočnom Jadranu. Ipak, jedva da su prisutni bilo kakvi opisi stanovnika istočnog Jadrana, zbog čega se može govoriti o etnokulturnoj ravnodušnosti. Mnogi od ovih uvida mogu se objasniti intertekstualnom analizom. Svi nizozemski i flamanski putnici iz 15. stoljeća putovali su iz istog razloga, naime zbog hodočašća u Svetu Zemlju. Opažanja u putopisima i to ne samo o istočnom Jadranu, nego i općenito, vrlo su slična, zbog čega se već analizom petnaestostoljetnih izvora može zaključiti da slika istočnog Jadrana počiva na intertekstualnom tropu. Svi su hodočasnici putovali iz istog razloga i inspiraciju nisu pronalazili samo jedni od drugih, već i od putnih vodiča koji su im usmeno prenosili informacije o područjima prolaska. Štoviše, hodočašća u Svetu Zemlju u to su vrijeme bila tako dobro organizirana da su franjevci izdavali male putne vodiče ili brošure u kojima su popisivali i objašnjavali najvažnija biblijska mjesta koja treba posjetiti. Ovi brevijari ili libele također su izvršili veliki utjecaj na bilješke koje su nizozemski i flamanski hodočasnici pisali o svojim putovanjima u petnaestom stoljeću. Putopis Joosa van Ghistelea konkretno pokazuje da se potkraj petnaestog stoljeća odvijaju novi procesi u kojima opisi posjećenih mjesta postaju sve detaljniji. Više se ne radi samo o mjerenju udaljenosti između pomorskih gradova na istoku Jadrana i tipičnih obilježja gradova koji su se spominjali u drugim putopisima, nego se iznose podaci koji njegov putopis razlikuje od prethodnika. Štoviše, neki putnici nisu sami pisali izvještaj o putovanju, već su po povratku uzimali nekoga u službu kako bi doživljaje uobličio u cjelinu. To je također utjecalo na informacije koje (ni)su bile predstavljene putopisima. Nadalje, ti pisci su možda konzultirali dodatnu literaturu prilikom nadopunjavanja i uobličavanja putopisa, a to je opet vidljivo iz putopisa Joosa van Ghistelea koji je napisao Ambrosius Zeebout. Prethodne studije također su pokazale da su neki putnici čak posjećivali knjižnice prije ili tijekom putovanja kako bi se informirali o mjestima koja će posjetiti. Upravo iz tog razloga ljudima je postalo lakše da zapravo ne hodočaste na putu u Svetu Zemlju. Najbolji primjer za to pokazuje putopis Jana Aertsa. Analiza je, uostalom, pokazala da zapravo nikada nije putovao. Kontekstualna analiza također može dati objašnjenje za to. Flamanci i Nizozemci dolazili su iz jedne od najbrže rastućih i ekonomski prosperitetnih regija u Europi. Pojava tiskanja knjiga i, općenito, izum tiskarskog stroja zasigurno je osigurao brže objavljivanje putopisnih izvještaja koji su poslužili kao inspiracija čitateljskoj publici koja je i sama bila motivirana za putovanje. Nadalje, kao što je već spomenuto, isticanje „gradića” [stekeden] u istočnom Jadranu može se objasniti urbanizacijom Nizozemlja krajem Srednjega vijeka. Zbog strateškog položaja regije na Sjevernom moru i nekoliko velikih rijeka koje su tekle prema unutrašnjosti, gospodarski život također je igrao snažnu ulogu u slikama o istočnom Jadranu. Međutim, činjenica da su putnici u svojim izvještajima toliko površni i sažeti može se objasniti ciljevima putovanja. Za njih je konačno odredište bilo puno važnije i možda je kratkoća zapisa namjerna, s ciljem uštede prostora u svojim bilješkama za opise biblijskih mjesta u Svetoj Zemlji. Tipični opisi relikvija, crkava, kapelica i grobnica također mogu pružiti dodatno objašnjenje. Uostalom, ako pogledamo vrlo detaljne opise Grčke i pravoslavne vjere ili Crne Gore i Albanije te prisutnost Židova ili Turaka i slično, može se pretpostaviti da su putnici istočni Jadran smatrali regijom vrlo sličnoj vlastitoj, posebice na temelju katoličke vjere koja je bila snažno prisutna u svakodnevnom životu. Nadalje, putnici su opisivali samo najistaknutije karakteristike mjesta pokraj kojih su plovili ili su ih nakratko posjetili kako bi obnovili zalihe, sklonili se od nevremena ili otišli na misu. Svi ovi čimbenici zasigurno su igrali ulogu u petnaestom stoljeću. Ono što se ističe jest da se vrlo rijetko opisuju osobni susret sa stanovnicima, a to se također može objasniti time što je istočni Jadran u većini slučajeva predstavljao tranzitno područje, a luke su se koristile i posjećivale samo iz praktičnih razloga. Analiza šesnaestog stoljeća osigurava ne samo usporedbu izvora iz tog razdoblja, nego i omogućuje dijakronijsku perspektivu usporedbe s putopisnim izvješćima iz petnaestog stoljeća. Iz tekstualne analize mogu se uočiti neki kontinuiteti i promjene. Najprije, većina putnika je još uvijek motivirana iz vjerskih razloga krenuti rutom preko istoka Jadrana kako bi stigli do svog konačnog odredišta. Stoga se iznova viđaju tipični komentari o posjetima vjerskim mjestima. Nadalje, slični se komentari ponavljaju u opisima vremenskih neprilika kojima su se putnici morali oduprijeti te karakteristikama flore i faune koje (ni)su (pre)poznavali iz vlastite okoline kako bi još jednom istaknuli sličnosti i razlike između „nas” i „njih”. Zanimljivo je da mnogim putnicima nije u fokusu samo hodočašće, a to je vidljivo u poduljim izvještajima posvećenim istočnom Jadranu. Umjesto nekadašnje sažetosti nailazi se sad na opsežne opise koji uglavnom naglašavaju antiknu prošlost posjećenih mjesta. Primjer za to su ponavljajući komentari o prošlosti Pule te građevinama i spomenicima koji ukazuju na važnost istarskog grada u rimsko doba. Osim toga, opažanja postaju mnogo detaljnija u pogledu etnotipologije. Stanovnici istočnog Jadrana se opširno prikazuju u mnogim putopisima, a posebno u onima iz druge polovice šesnaestog stoljeća. Opisuje se izgled, nošnja, tradicija, običaji i ponašanje stanovnika Istre, Dalmacije i Dubrovnika. U većini slučajeva opisuje ih se kao snažne i inteligentne ljude koji znaju optimalno iskoristiti svoje okruženje. Naziva ih se žestokim vjernicima i borcima za obranu kršćanske vjere od muslimanskih Osmanlija koji se nalaze u blizini. O Dubrovniku se stalno ponavlja komentar da su tamo ljudi jako bogati i da je grad prosperitetan. Ipak, postoje neke iznimke od pravila, ponekad čak i ovisno o podrijetlu putnika. Geert Kuynretorff i frizijski plemići u osvrtu na posjet Istri govore o prljavštini ne samo grada nego i ljudi. U opisu uskoka također vidimo negativnu konotaciju, vezanu uz emociju gađenja i straha. Opisi nošnji tih specifičnih populacijskih skupina pokazuju da u ovim slučajevima kada postoji negativna slika, Nizozemci i Flamanci opet jasno razlikuju „nas” i „njih”, iako se takvi komentari mogu pronaći i u putopisima njemačkih i francuskih putnika, zbog čega se može zaključiti da se očito radi o kolektivnim predodžbama, a da putopisi sačinjavaju intertekstualne trope. Intertekstualna analiza to je dodatno potvrdila. Najbolji primjer intertekstualnosti u putopisima šesnaestog stoljeća te kako se Flamanci i Nizozemci izdvajaju od ostalih nalazimo u opisima obogaljenih žena u Istri. Ovdje je jasno da su oni koji su to spominjali u svojim putopisima ciljali na senzaciju i autentičnost, ali to također ukazuje na nekritičko preuzimanje iz literature bez ispitivanja istinitosti fenomena. Putopisi su prema kraju šesnaestog stoljeća postajali sve duži i uglavnom su tiskani, a u nekim slučajevima čak prevedeni i ponovno objavljeni. Žanr prilično površnih i suhoparnih hodočasničkih izvještaja stoga otvara prostor za takozvanu Ars apodemica. U ovom žanru autori sve opisuju na vrlo pragmatičan, informativan i enciklopedijski način. Mnogi putopisi nizozemskih putnika iz šesnaestog stoljeća imaju karakteristike ovog žanra ili mu teže. Žele objasniti što je više moguće. Već spomenuti komentar o sve većoj pozornosti prema drevnoj prošlosti gradova i otoka na istočnom Jadranu dodatno se može objasniti obilježjima ovog žanra. Pod utjecajem humanizma, većina putnika počela je više pažnje obraćati na antičke autore poput Plinija, Strabona i drugih, te na ono što su oni pisali o posjećenim mjestima. To samo dodatno ukazuje na to da su svi ti putnici pronalazili informacije iz drugih tekstova kako bi oblikovali vlastite. Različite tradicije putopisne književnosti u Europi također su nalazile nadahnuće u prevedenim i objavljenim putopisima koji su se lako i brzo širili. Vidimo to ne samo na temelju jasno prepisanih rečenica iz drugih putopisnih izvještaja, već i na temelju preslikanih i malo prilagođenih crteža narodnih nošnji stanovnika istočnog Jadrana. S tim se nedvojbeno može povezati kontekstualna analiza. Kao što je već spomenuto, širenje tiskarstva igra u tome iznimno važnu ulogu. Nizozemlje, a posebno južne pokrajine, imale su svoje zlatno doba u šesnaestom stoljeću te su predstavljale najvažnije gospodarsko žarište za kartografiju i tiskarstvo u Europi. Navedeni fenomeni izravno su pridonijeli informiranju zainteresirane čitateljske publike i služili kao nadahnuće da i sami čitatelji krenu na put te tako dopune ili nijansiraju vlastiti putopis u odnosu na postojeće. Nadalje, putnici su nedvojbeno pronalazili inspiraciju u atlasima i kartama izrađivanim tijekom šesnaestog stoljeća. Ti su kartografi zauzvrat pronalazili inspiraciju u putopisima te su usavršavali svoje karte ostavljajući određena nepoznata područja praznima ili dopunjavajući ih tajanstvenim stvorenjima kako bi pokazali da se radi o nepoznatom ili opasnom području. Vjerske napetosti koje su se počele javljati u Nizozemlju od sredine šesnaestog stoljeća nadalje značile su da su putnici sve više pozornost obraćali na vjerovanja i tradiciju stanovnika istočnog Jadrana i na njihovu militantnost u zaštiti kršćanske vjere od islamskog „drugoga”. Usmjerenost na zidine i utvrde u posjećenim pomorskim mjestima također odražava taj sentiment. Putnici koji pišu u žanru izvješća o diplomatskim putovanjima obraćaju pozornost na takve fenomene na temelju svojih ciljeva putovanja. Nadalje, Tridentski sabor, a posebno dvadeset i peta sjednica, osigurao je da hodočašće u Svetu Zemlju, unatoč napretku protestantizma i njegovom odbijanju štovanja relikvija i slika, nije stvarno doživjelo veliki pad. Naprotiv, putopisni izvještaji putnika iz Nizozemlja iz šesnaestog stoljeća dominiraju u usporedbi s petnaestim i sedamnaestim stoljećem. Slika istočnog Jadrana u flamanskim i nizozemskim putopisima iz šesnaestog stoljeća sofisticiranija je u usporedbi s petnaestim stoljećem. Može se reći da je slika općenito prilično pozitivna i da putnici iz Nizozemske pronalaze mnoge sličnosti s vlastitom regijom tijekom svog boravka ili tranzita. Naposljetku, pozornost putnika higijeni i izgledu stanovnika istočnog Jadrana može se objasniti stvaranjem građanskog sloja u Nizozemlju. Određene aktivnosti prebacuju se u privatni život, a osobna higijena postaje iznimno važna. Činjenica da se u nekim slučajevima u opisima stanovnika spominje prljavština ili čistoća ima itekako veze s razvojem koji se odvijao u njihovoj životnoj sredini. To se u konačnici može povezati s humoralnom teorijom, kojoj humanizam posvećuje puno pozornosti, a koja polazi od pretpostavke da je moguće definirati karakteristike i ponašanje drugih na temelju tjelesnih sokova. Sedamnaesto stoljeće je najsažetije u cijeloj analizi. Ne samo da je ovo stoljeće najslabije zastupljeno u analiziranim izvorima, nego su putnici malo spominjali istočni Jadran u svojim vrlo opširnim putopisnim izvješćima. Najprije, vidimo slična zapažanja o vremenskim uvjetima, prirodi, fizičkom krajoliku te političkoj, ekonomskoj i kulturnoj situaciji što je također karakteriziralo petnaesto i šesnaesto stoljeće. Ono po čemu se putnici iz sedamnaestog stoljeća uvelike razlikuju od svojih prethodnika iz prethodna dva stoljeća jest svrha putovanja. Neki od njih možda i dalje tvrde da idu u Svetu Zemlju, ali tu se više ne radi o pobožnoj prirodi hodočašća, već o znatiželji da se posjeti tamošnje područje. Znatiželjni putnici i diplomati stoga mogu ukazati na druge aspekte predodžbe istočnog Jadrana, koji se u putopisima iz prethodna dva stoljeća rijetko ili nikako ne pojavljuju. Iako većina njih ostaje vrlo kratko i ne pruža nikakve nove podatke, putopis Jacoba van Dama vrijedi ovdje posebno spomenuti jer je jedno od rijetkih izvještaja preživjelog svjedoka dubrovačkog potresa 1667. godine. Ne samo da opisuje traumatično iskustvo i razaranje grada te vlastiti doživljaj ovog prirodnog fenomena, nego dobivamo vrlo jasnu sliku diplomatske tradicije i običaja u Dubrovniku. Diplomat je slučajno posjetio Republiku i iz njegovog putopisa ponovno dobivamo vrlo pozitivnu sliku Dubrovnika te način na koji su rektor i ostali dubrovački plemići primili goste iz Nizozemlja za vrijeme njihovog (kratkotrajnog) boravka. Putopis Cornelisa de Bruyna jedinstven je jer je jedan od rijetkih putopisa u kojem se opisuje otok Jabuka. Taj su otok tijekom stoljeća spominjali i opisivali razni putnici, zbog čega se u intertekstualnoj analizi putopisnih izvještaja iz sedamnaestog stoljeća ponovno može doći do zaključka da su putnici jasno crpili inspiraciju jedni od drugih i iz drugih putopisa. Još jednom je pristup kartografskim izvorima i objavljenim putopisima odigrao neposrednu ulogu u tome. Štoviše, žanr Ars apodemica prisutan je posredno ili neposredno gotovo u svim putopisima sedamnaestog stoljeća. Svi putopisi imaju jasnu strukturu i podijeljeni su u poglavlja i paragrafe s redovitim referencama na antičke autore kako bi ojačali ili poduprli njihove komentare. Činjenica da većina putnika iz sedamnaestog stoljeća čine Nizozemci iz Sjevernih provincija može se objasniti kontekstualnom analizom. Sedamnaesto stoljeće predstavlja Zlatni vijek Sjevernih provincija. Sažetost zapisa o istočnom Jadrana u opsežnim putopisima iz ovog stoljeća moguće je objasniti činjenicom da je sve veća moć Sjevernih provincija, poznatijih kao Republika Sedam Ujedinjenih Nizozemlja, rezultirala većim interesom za prekomorska područja na drugim kontinentima, a o kojima je malo toga bilo poznato. Istočni Jadran je zbog ozbiljne političke situacije i ratova krajem šesnaestog i početkom sedamnaestog stoljeća, postao manje pouzdana opcija. Hodočašća Veneciji više nisu predstavljala unosan posao jer je interes za hodočašća oslabio pa je Republika vjerojatnije ulagala više sredstava na svladavanje Osmanlija u prekomorskim područjima. Posljedično, lučki gradovi poput Genove i Marseillea postali su bolja opcija za putovanje na istok ili pak kontinentalna ruta ili Via Militaris nizvodno uz Dunav kako bi se stiglo do Istanbula. Smanjeno zanimanje za istok Jadrana u odnosu na putne vodiče iz šesnaestog stoljeća može se dodatno objasniti s vjerskog gledišta. Krajem šesnaestog stoljeća Nizozemska se konačno podijelila između Sjevera i Juga, a protestantski Sjever je tražio saveznike protiv katoličkog habsburškog Juga. Nizozemci pronalaze saveznike u Osmanlijama, zbog čega je putovanje istočnojadranskom obalom i katoličkim područjem postalo slabije vidljivo. I to predstavlja jedan od razloga zašto je tako malo putopisnih zapisa iz sedamnaestog stoljeća prikladno za ovo istraživanje, jer jednostavno zaobilaze Jadransko more na svojim putovanjima. Ipak, sedamnaesto stoljeće predstavlja period u kojemu je putopisna književnost općenito doživjela ogroman procvat, ali nažalost na drugim prostorima i drugim rutama. Nadalje, Grand Tour doživjela je nagli porast upravo zahvaljujući utjecaju humanizma. Tako se mladi intelektualci odlučuju na istovrsno putovanje, koje uglavnom uključuje putovanje kroz Francusku i Italiju. U osamnaestom stoljeću vidimo donekle novi porast putopisa u kojima istočni Jadran predstavlja odvojak od uobičajene rute Grand Toura. Nažalost, o tome nema poznatih putopisa iz pera Nizozemaca ili Flamanaca. Usporedbom različitih stoljeća može se iz dijakronijske perspektive zaključiti da je slika istočnog Jadrana odmakom desetljeća i stoljeća posebice istančana u šesnaestom stoljeću te da je uglavnom obilježena pozitivnim konotacijama. Nizozemci i Flamanci ne razlikuju se, međutim, toliko od onoga što je već proizašlo iz putopisa njemačkih, francuskih, talijanskih ili engleskih putnika. Štoviše, istraživanje je pokazalo da je zasigurno morala postojati duboko ukorijenjena mreža u kojoj su svi ti putnici iz različitih tradicija zajednički crpili mnogo inspiracije, zbog čega slika putnika iz Nizozemlja od petnaestog do sedamnaestog stoljeća nije toliko različita kao što se pretpostavljalo u hipotezi. Iako se Nizozemlje nije nalazilo u izravnom kontaktu s istočnim Jadranom, ipak se mogu identificirati mnoge sličnosti. Pozitivni dojmovi mogu se objasniti činjenicom da su Nizozemci i Flamanci dolazili iz urbaniziranog područja čime je urbanizacija istočnog Jadrana bila razlogom za pretpostavku da su i tamošnje zajednice predstavljale civilizirano društvo. U većini slučajeva putnici su uspoređivali posjećenu regiju s vlastitom regijom porijekla. Hipoteza se u ovom slučaju može potvrditi kada se kaže da je slika doista evoluirala i mijenjala se iz dijakronijske perspektive. To nije linearno kretanje u kojem slika postaje sve detaljnija, već prije svega predstavlja kretanje u kojem slika postupno poprima oblik u petnaestom stoljeću, a zatim se potpuno utvrđuje tijekom šesnaestog stoljeća. U sedamnaestom stoljeću ta slika blijedi, a mogući razlozi za to su dobra poznatost regije i posljedični gubitak interesa za njom u putopisima. Na sliku su utjecali različiti procesi i događaji koji su se odvijali tijekom ta tri stoljeća. Štoviše, pokazano je da se funkcija slike mijenjala kroz stoljeća ili čak desetljeća ovisno o, između ostalog, glavnom razlogu putovanja Nizozemaca i Flamanaca ili zbog promjene funkcije putopisa. Slika istočnog Jadrana u očima nizozemskih i flamanskih putnika stoga je i autentična ali i dosta slična predodžbi koja se može izvesti iz njemačkih, francuskih, engleskih ili talijanskih putopisa koji su imali prisniji kontakt s ovim dijelom Europe. Slika je, dakle, u tom pogledu autentična upravo zbog događaja i procesa koji su se odvijali u Nizozemlju. Ovo je istraživanje pridonijelo postojećim istraživanjima o ovoj temi, ali je jedinstveno jer su analizirani izvori koji su prethodno bili zanemareni ili zaboravljeni. Mnogi od korištenih putopisa pružaju stotine stranica informacija ne samo o istočnom Jadranu. Proširena analiza samo jednog putopisa može sama po sebi predstavljati čitavo istraživanje, što pokazuje koliko ova vrsta primarnih izvora još uvijek može biti vrijedna za buduća nova istraživanja o slabo proučenoj povezanosti između Nizozemlja i istočnog Jadrana u ranom novom vijeku.