Klimatske promjene i njihove štetne posljedice na Zemlju, gospodarstvo i život ljudi globalna su realnost. Od 1980. do 2020. godine, troškovi ekstremnih vremenskih uvjeta procijenjeni su na 1.875 trilijuna USD (National Centers for Environmental Information, 2021). Osam od deset najranjivijih država na posljedice klimatskih promjena u obliku ekstremnih vremenskih događaja u 2019. godini pripadaju državama u kategoriji niskog i nižeg srednjeg dohotka, a polovica su najmanje razvijene države. S druge strane, odgovornost za klimatske promjene i štetne posljedice najvećim je dijelom vezana za bogatije i razvijene zemlje. Nastavno na razvoj svijesti o klimatskim promjenama i njihovim posljedicama, započeo je proces usmjeravanja financijskih sredstava za projekte povezane s klimom iz razvijenih država, državama u razvoju koje su najranjivije i najosjetljivije na klimatske promjene. Jedan od najučinkovitijih oblika klimatskog financiranja razvijen je u obliku „službene razvojne pomoći“ (engl. Official Development Assistance, dalje: ODA sredstva) u okviru zemalja članica OECD-a odnosno države članice Odbora za razvojnu pomoć (engl. Development Assistance Committee, dalje: DAC). Način usmjeravanja klimatskih financija je dvojak. Bilateralno usmjeravanje klimatskih financija odnosi se na direktno pružanje financijskih sredstava države članice DAC-a nerazvijenoj državi. Multilateralno usmjeravanje klimatskih financija podrazumijeva odobravanje sredstava klimatskih financija multilateralnim institucijama i fondovima koje prosljeđuju financijska sredstva državama primateljicama. Jedan od najznačajnijih kanala distribucije klimatskih financija su multilateralne razvojne banke kao financijske institucije osnovane od strane više država čiji rad reguliraju međunarodni zakoni i legislativa. Klimatske promjene imaju značajan utjecaj na stabilnost financijskih sustava i mogu prouzročiti manjak financijskih sredstava za financiranje projekata povezanih s klimom te je važno utvrditi karakteristike zemalja koje mogu unaprijediti klimatske financije. Temeljni znanstveni doprinos ovog rada sastoji se u istraživačkim spoznajama i identifikaciji makroekonomskih, institucionalnih i socijalnih karakteristika država donatora koje doprinose klimatskim financijama odnosno pružaju financijsku potporu i pomoć najranjivijim zemljama u razvoju u njihovim nastojanjima da se prilagode i da ublaže utjecaj klimatskih promjena. Cilj doktorske disertacije je razvoj znanstvene misli post-kejnezijanskog smjera kao alternative neoklasičnoj ekonomiji i ekonomskoj politici slobodnog tržišta. Preciznije, teorijska podloga istraživanja izvire iz tzv. ekološke post-kejnezijanske teorije koja ukazuje na alokacijsku i stabilizacijsku ulogu razvijenih država (kao najodgovornijih za klimatske promjene) u klimatskim financijama. Istraživanjem su konstruirani modeli kojima se opisuju utjecaji ekonomskih, institucionalnih i socijalnih razvojnih značajki odabranih zemalja na njihova izdvajanja financijskih sredstava za projekte povezane s klimom. Prostorna dimenzija istraživanja usmjerena je na 16 europskih država članica DAC-a kao najvažnijih globalnih donatora klimatskih financija. Vremenski raspon obuhvaća podatke za dva razdoblja iz perspektive primatelja i to prije (2000.-2009.) i nakon globalne financijske krize (2010.-2019.), s ciljem utvrđivanja promjena u iznosima, smjerovima i načinima financiranja država donatora pomoću panel regresijske analize (statički model). Dodatno je izrađen model (višestruka regresijska analiza) s podacima iz perspektive država donatora, obzirom da su podaci dostupni tek od 2012. godine. Rezultati istraživanja ukazuju na promjenu u modelima ponašanja država donatora nakon globalne gospodarske krize u odnosu na razdoblje prije krize.