Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

Subscribe to Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu feed
Updated: 2 hours 17 sec ago

In memoriam Stjepan Babić

Mon, 08/30/2021 - 07:00

Dana 27. kolovoza 2021. u 96. godini napustio nas je akademik Stjepan Babić, istaknuti hrvatski jezikoslovac te umirovljeni profesor na Katedri za hrvatski standardni jezik Odsjeka za kroatistiku.

Akademik Stjepan Babić ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskome jezikoslovlju. Rođen je 29. studenoga 1925. godine u Oriovcu. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1955. diplomirao je narodni jezik i književnost, ruski jezik i književnost te njemački jezik. Od 1955. godine asistent je na Katedri za hrvatski književni jezik, danas Katedra za hrvatski standardni jezik. Doktorirao je 1962. godine disertacijom Sufiksalna tvorba pridjeva u suvremenom hrvatskom ili srpskom književnom jeziku. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu bio je docent 1963., izvanredni profesor 1970. te redoviti profesor 1975. godine. Umirovljen je 1991. godine.

Od 1977. član je suradnik JAZU, od 1986. izvanredni član, od 1991. godine redoviti član HAZU u Razredu za filološke znanosti.

Bio je urednik i glavni urednik časopisa Jezik (1963. –2005.), član Matice hrvatske te član Hrvatskoga filološkoga društva. Od 1993. do 1997. godine bio je zastupnik Županijskoga doma Sabora Republike Hrvatske u Brodsko-posavskoj županiji.

Sudjelovao je na mnogim znanstvenim skupovima i slavističkim kongresima u zemlji i inozemstvu.

Za svoj golem doprinos hrvatskoj znanosti i kulturi akademik Stjepan Babić nagrađen je najvišim znanstvenim i državnim nagradama, i to Nagradom Bartol Kašić za značajnu znanstvenu djelatnost oblasti društveno-humanističkih znanosti u području proučavanja hrvatskoga književnog jezika (1991.), Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za osobite zasluge u znanosti (1995.), Spomenicom Domovinskog rata za drugi djelatni način (1995.), Spomenicom domovinske zahvalnosti za časnu i uzornu službu za razdoblje od pet godina (1995.), Redom Ante Starčevića (1996.) te Državnom nagradom za životno djelo (2004.).

Potpuna Babićeva bibliografija obuhvaća više od tisuću bibliografskih jedinica, a među njima posebno se ističu Tvorba riječi u hrvatskome književnom jeziku (1986.), temeljni hrvatski derivatološki priručnik, potom Pregled gramatike hrvatskosrpskoga jezika sa Stjepkom Težakom, 1966., Hrvatski pravopis (Londonac, s Božidarom Finkom i Milanom Mogušem, 1971.), poglavlje Oblici Gramatici HAZU sa Slavkom Pavešićem i Stjepkom Težakom, 1991. te lingvistički leksikon Jezik (1963.).

Naraštaji studenata Sveučilišta u Zagrebu pamtit će ga kao vrijedna i predana profesora koji je njihove spoznaje proširivao svojim bogatim znanjem. Premda se ime Stjepana Babića u široj javnosti osobito povezuje s pravopisom, njegovo je djelovanje u jezikoslovlju daleko opsežnije, a vrhunac njegova rada svakako je Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, jedno od kapitalnih djela hrvatskoga jezikoslovlja.

Zahvaljujući plodnu radu, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu njegovo ime bilježi u veliku broju bibliografskih zapisa u svojem Katalogu.

 Ići stazama jezične kulture nije teško.
Dovoljno je samo krenuti prema njezinu vrhuncu i svaki dan načiniti bar jedan korak u osvajanju neizmjernih izražajnih mogućnosti hrvatskoga jezika.

(Stjepan Babić)

Izvor fotografije: Wikipedija.

The post In memoriam Stjepan Babić appeared first on .

Uz obljetnicu smrti velikana Zagrebačke škole crtanoga filma

Fri, 08/27/2021 - 07:00

Hrvatski animator i redatelj, autor brojnih kratkometražnih animiranih filmova, doajean Zagrebačke škole crtanoga filma Ante Zaninović rođen je 31. listopada 1934. godine u Beogradu.

Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Autor je brojnih kratkometražnih animiranih filmova poput Truba (1964.), Zid (1965.), koji se smatra njegovim najboljim djelom, Priča bez veze (1966.), Rezultat (1966.), O rupama i čepovima (1967.), Noge (1968.), Ab ovo (1969.), Komentar (1971.), Homo augens (1972.), Dezinfekcija (1975.), Predstava (1983.), Allegro vivace (1983.), Tempo secondo (1987.) i Čarobnjak (1988.).

Bio je suredatelj i suscenarist u dvadesetak epizoda animirane serije Profesor Baltazar. Velikan Zagrebačke škole crtanoga filma režirao je dva kratka igrana filma Weekend (1972.) i Dobro jutro, sine (1978.). Objavio je roman Gesak (1997.) i knjigu legendi o Zagrebu Pero u jantaru (2000.). Animatorsko znanje i fantastična gradnja priče pomogli su mu u crtanju stripa pa se iznimno duhoviti strip Kljunko i ostali godinama pojavljivao na zadnjoj stranici Smiba, zabavno-poučnoga časopisa za djecu.

Prozaist, redatelj, scenarist, crtač, animator i scenograf Ante Zaninović preminuo je 27. kolovoza 2000. godine u Zagrebu.

Izvor naslovne fotografije.

 

The post Uz obljetnicu smrti velikana Zagrebačke škole crtanoga filma appeared first on .

Uz 426. obljetnicu objavljivanja prvoga tiskanog rječnika hrvatskoga jezika

Wed, 08/25/2021 - 07:00

Faust Vrančić sastavio je i 25. kolovoza 1595. godine objavio u Veneciji prvi rječnik hrvatskoga jezika – Rječnik pet najuglednijih europskih jezika (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae (!), & Ungaricae) koji je dostupan u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Vrančić hrvatski jezik smatra jednim od pet najznačajnijih jezika ondašnje Europe. U Dictionariumu se u polaznome  stupcu nalazi latinski (Latine) jezik, a zatim se nižu talijanski (Italice), hrvatski (Dalmatice), njemački (Germanice) i mađarski (Ungarice).

Na naslovnici piše Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmati[c]ae et ungaricae. Cum privilegiis. Venetiis, Apud Nikolaum Morettum, 1595. Zatim dolazi s velikim naslovom posveta s nadnevkom 25. VIII. 1595.: Admodum reverendo viro, D. Alfonso Carrillio autor salutem. U njoj Faust Vrančić svoj petojezični rječnik posvećuje svojemu prijatelju španjolskomu isusovcu Alfonsu Carrillu, koji ga je potaknuo na objavljivanje.

Osim petojezičnoga rječnika, Vrančić u Dictionarium uvrštava i dvostupčani popis hrvatskih riječi koje su prihvatili Mađari, a u završnome poglavlju kršćanskog nauka (Institutio christiana) na pet jezika donosi Deset zapovijedi Božjih, Vjerovanje apostolsko te Oče naš i Zdrava budi Maria.

Faust Vrančić čakavsko narječje naziva dalmatinskim jezikom koje je u ono vrijeme bilo književnim jezikom i njime se u prošlosti govorilo na znatno širem području negoli danas. Rasprostiralo se ne samo po otocima nego i u velikome dijelu dalmatinskoga područja, dopiralo je do Like, porječja Kupe, Slavonije i dijela Bosne, a nekolicina stručnjaka smatra kako se njime govorilo i u Dubrovniku. Ono je Vrančiću kao Šibenčaninu bilo najbliže i on ga je držao najljepšim među trima hrvatskim narječjima. Svoj procvat i vrhunac doživljava u 16. stoljeću. U njem svoju Juditu piše i otac hrvatske književnosti Marko Marulić.

Vrančićevim rječnikom poslužili su se u sastavljanju svojih rječnika Thesaurus Polyglottus i Hieronymus Megiser te hrvatski leksikografi Jakov Mikalja, Juraj Habdelić, Ivan Belostenec i Ardelio Della Bella.

Uz Vrančićevo dopuštenje češki benediktinac Petr Loderecker 1605. godine u drugome izdanju, koje je također dostupno u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, pridodaje još dva jezika, češki (Bohemice) i poljski (Polonice), koji su, kao i njemački stupac, otisnuti goticom.

Treće izdanje Vrančićeva rječnika pod naslovom Dictionarium pentaglottum priredio je i u Bratislavi 1834. objavio mađarski liječnik i leksikograf József Török, četvrto izdanje 1971. godine bibliofilski je pretisak Libera, nakladničke kuće Instituta za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Češki slavist Antonín Měšťan pretisnuo je 1984. Lodereckerovo sedmojezično izdanje, a Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu 1990. objavilo je šesto izdanje, dok je Novi Liber 1992. godine priredio sedmo izdanje, što je zapravo vjeran pretisak prvoga. Godine 2005. Novi Liber pretisnuo je i izdanje iz 1605. godine.

The post Uz 426. obljetnicu objavljivanja prvoga tiskanog rječnika hrvatskoga jezika appeared first on .

U spomen na znanstvenika Antuna Barca čije djelo traje

Fri, 08/20/2021 - 07:00

Od svih istina najdublje su i najbrojnije istine srca.

(Antun Barac)

Hrvatski književni povjesničar i kritičar Antun Barac rođen je 20. kolovoza 1894. godine u Kamenjaku pokraj Crikvenice. Osnovnu školu završio je u Grižanama, gimnaziju na Sušaku, a na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je jugoslavensku književnost, njemački i filozofiju. Doktorirao je u Zagrebu 1918. godine monografijom o Vladimiru Nazoru. Kao srednjoškolski profesor radio je u Sušaku i Zagrebu. Od 1930. bio je docent, a od 1938. godine redoviti profesor jugoslavenskih književnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu.

Bio je zatočen u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Školske godine 1945./1946. postao je dekan Filozofskoga fakulteta, a 1950./1951. i rektor zagrebačkoga Sveučilišta. Godine 1947. izabran je za redovitoga člana JAZU. Također je bio i predsjednik Hrvatskoga filološkog društva i direktor Seminara za strane slaviste. Utemeljio je Institut za jezik i Institut za književnost JAZU (1952.) te je bio tajnik Akademijina odjela za suvremenu književnost.

Služio se posebnim nacionalnim mjerilom, smatrajući da svaka manja književnost u većoj mjeri odražava društveni život svojega naroda, negoli velika. Odatle i njegov slogan veličina malenih.

Pisao je za novine i književne časopise, a neke je od njih i uređivao. Prije svega, Antun Barac bio je ipak povjesničar književnosti pa njegove monografije Vladimir Nazor (1918.) koja je dostupna u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, August Šenoa (1926.), Mirko Bogović (1933.), Hrvatska književna kritika (1938.), Vidrić (1940.) i Mažuranić (1945.) tvore temeljni fond hrvatske znanosti o književnosti.

Osim toga, uvijek se bunio protiv uniformiranosti u prikazivanju tzv. malih književnosti, a posebno protiv prenošenja gotovih shema iz povijesti velikih književnosti na povijesti malih književnosti. Rad na povijesti novije hrvatske književnosti smatrao je životnim djelom.

Pisao je i o povezanosti hrvatske i srpske književnosti, a bavio se i komparativnim istraživanjima odnosa hrvatske književnosti prema europskima. Posmrtno su tiskana autobiografsko-dnevnička zapamćenja i feljtoni iz ratna vremena Bijeg od knjige.

Akademik Antun Barac preminuo je 1. studenoga 1955. godine u Zagrebu.

Rukopisi, pisma, bibliografski ispisi, prikupljene vrijedne knjige i raznovrsna dokumentacija koju je tijekom života prikupio akademik Antun Barac od 2014. godine postali su dio fonda Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Rijetki su ljudi koji žive i nakon smrti, a jedan od takvih bez sumnje je i akademik Antun Barac.

(Mate Hraste)

The post U spomen na znanstvenika Antuna Barca čije djelo traje appeared first on .

Uz 571. obljetnicu rođenja oca hrvatske književnosti Marka Marulića

Wed, 08/18/2021 - 07:00

… Bože, daj da stignu ča je godi tebi.
Stvori milost meni, pokrip rabu tvoju,
strah mi vas odnemi, dvigni ruku moju
da stvar svarši koju misal moja plodi,
da se tebe boju puci ter narodi!
Sada, sada hodi, tvoj grad Jerosolim
od nevolj slobodi i vas puk tvoj, molim.
Rasap daj oholim ki se uzvišuju,
pokoj pošlji boljim ki se ponižuju.
Ovo ča veruju po tebi ja moći,
koko potribuju, hoti mi pomoći.
U dne ter u noći tebi da hvalu dam,
jer u tvoje moći sad svaršit to uzdam…

(Judita)

Najbolji Marulićevi stihovi i danas zvuče jednako autentično, svježe i uvjerljivo kao i u vrijeme kada su nastali. Zahvaljujući spjevu Judita, stekao je naziv oca hrvatske književnosti i hrvatskoga Dantea.

Marko Marulić (latinski Marcus Marulus), najvrjedniji hrvatski pisac 15. i 16. st., nacionalni klasik, tvorac prvoga epa na hrvatskome jeziku, klasik kršćanske književnosti te humanist europskoga formata, rodio se u Splitu 18. kolovoza 1450. godine. Potječe iz splitske plemićke obitelji Pečenić (Pecinić, Picinić), a u 15. st. počela se nazivati Marulus ili De Marulis; oblik Marulić nalazi se u posveti Judite. U Splitu je pohađao humanističku školu Tidea Acciarinija, a pretpostavlja se da je nakon toga nastavio školovanje u Italiji. Život je proveo u Splitu, putujući povremeno u Mletke i Rim. Neko je vrijeme boravio u Nečujmu na Šolti. Bio je ovjerovitelj notarskih spisa, sudac i provoditelj oporuka. Zahvaljujući književnomu radu, postao je središnja osoba splitskoga humanističkog kruga.

Marulić je svoja djela pisao na hrvatskome, latinskome i talijanskome jeziku. Bio je pjesnik i prozaik, sastavljao je sažete priručnike i zbornike uputa za praktičan kršćanski život, moralno-teološke i kulturnopovijesne rasprave, propovijedi, dijaloge, priče, pisma, epove, poeme i kraće pjesme. Prevodio je s latinskoga i talijanskoga na hrvatski te s hrvatskoga i talijanskoga na latinski. Izvori su njegova književnog rada Biblija i povijest starokršćanske književnosti te grčko-rimska klasika. Uz duboku religioznost i trajnu sklonost moralnoj pouci, posjedovao je i tipičnu humanističku širinu interesa (književnost, povijest, politika, arheologija, slikarstvo) i svestranu erudiciju te renesansnu sposobnost spajanja hrvatske, latinske i talijanske književne tradicije. Živeći na prijelazu između srednjega i novoga vijeka, preuzimao je mnoge srednjovjekovne sadržaje, ali ih je obrađivao u novim oblicima. Vrlo predano i ustrajno pisao je i o suvremenim zbivanjima, ponajprije o turskoj opasnosti i razjedinjenosti kršćana.

Najvrjednije je Marulićevo hrvatsko djelo Judita (Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena) koje je dostupno u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Marulić je Juditu dovršio kao pedesetogodišnjak, 22. travnja 1501., a u Mletcima ju je prvi put tiskao Guglielmo da Fontaneto tek 13. kolovoza 1521. godine. Jedan primjerak prvoga izdanja čuva se u fondu Knjižnice Male braće u Dubrovniku, a drugi u knjižnici zadarske obitelji Paravia, koja je danas sastavni dio Znanstvene knjižnice u Zadru.

Marulić je doživio tri izdanja svoje Judite. Prvo je priredio Splićanin Petar Srićić, a drugo zadarski knjižar Jerolim Mirković 30. svibnja 1522., čije izdanje resi devet drvoreza s ratnim prizorima. Deveti drvorez potpisan je slovom M pa se pretpostavljalo da je Marulić sam i izradio te drvoreze. Jedan primjerak Mirkovićeva izdanja Ivan Kukuljević darovao je tadašnjoj Sveučilišnoj knjižnici, a i drugi primjerak, što se danas čuva u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, potječe iz Kukuljevićeve ostavštine. Treće izdanje tiskano je 29. siječnja 1522., za dubrovačkoga knjižara Jacoma di Negrija.

Pjesničkom obradbom pripovijesti o hrabroj starozavjetnoj udovici, Marulić je želio pokazati kako se prijetećoj turskoj sili može odoljeti junaštvom i vjerom u Boga. Iako je vjerno pratio biblijski predložak, ep je uobličio po renesansnim poetičkim pravilima, dok je u versifikaciji slijedio suvremene pjesnike svjetovne tematike (začinjavci). Djelo je posvetio kumu Dujmu Balistriliću. Jezična je podloga splitska čakavština i štokavski leksik te glagoljaška predaja, čime je ovo djelo navijestilo jedinstvo hrvatskoga jezika, a najveća je vrijednost spoznaja da je Marulić u hrvatski jezik prenio europski pjesnički standard.

Judita Marka Marulića, hrvatskoga književnika i jednoga od najpoznatijih europskih humanista, predstavljena je u sklopu predstavljanja Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu kao knjižnice mjeseca na portalu Europske knjižnice. U prigodi 500. obljetnice tiskanja Judite, u Republici je Hrvatskoj 2021. godina proglašena Godinom Marka Marulića.

Biblijska poema Suzana, nastala nakon Judite, manjega je opsega (780 stihova) i pjesničke vrijednosti. Ostale pjesme na hrvatskome jeziku uglavnom su nabožne i moralističke (npr. Dobri nauci, Divici Mariji, Od uskarsa Isusova, dijaloška pjesma Utiha nesriće). Domoljubna i protuturska crta snažno se očituje u Molitvi suprotiva Turkomi Tužen’ju grada Hjerozolima. Svjetovnoj su poeziji bliske zabavno-poučne Spovid koludric od sedam smartnih grihov, Anka satira i Poklad i Korizma. Dramski tekst (također u stihovima) Prikazan’je historije svetoga Panucija prilagodba je talijanskoga predloška Fea Belcarija.

Hrvatska su prozna djela koja se sa sigurnošću pripisuju Maruliću malobrojna: izvorna su samo dva pisma Katarini Obirtića i prozni tekstovi u Juditi, dok su Oficij Blažene Dive Marije i Od naslidovan’ja Isukarstova (1500.) Marulićevi prijevodi s latinskoga.

Većinu Marulićevih latinskih djela čine prozni spisi religiozno-poučne, moralističke i teološke tematike. Po opsegu i svjetskome odjeku na prvome je mjestu De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca), što ga je napisao potkraj 15. stoljeća. Kao kršćanski moralist i teološki pisac, u središte pozornosti stavlja čovjeka, koji je prema njegovu viđenju etičko biće. Čovjek svu svoju vrijednost, smisao i određenje prima od Boga, bez kojega bi uzaludno bilo sve i bez kojega ne bi ničega ni bilo. Misao o istočnome grijehu i Kristova spasiteljska uloga temeljna su polazišta Marulićeve etičko-teološke misli i glavna svrha njegova svjetonazora. Građu je Marulić crpio ponajviše iz Svetoga pisma, potom iz života i djelâ crkvenih otaca i naučitelja (Jeronima, Euzebija Cezarejskoga, Grgura Velikoga i dr.). To ćudoredno-poučno djelo napisano je biranim stilom i razdijeljeno je u šest knjiga sa 71 poglavljem, a u svakome od njih razmatra se o jednoj krjeposti. Ta svojevrsna uspješnica 16. st. tiskana je prvi put 1506. u Veneciji. To izdanje čuva se u Zbirci rukopisa i starih knjiga NSK, a dostupno je u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Djelo je ubrzo postalo vrlo popularno i doživjelo približno 60 izdanja te bilo prevedeno na najbitnije europske jezike.

Evangelistarium (Evanđelistar, 1480. – 1500?, prvo poznato izdanje 1516.), najvrjednije Marulićevo moralno-teološko djelo, rasprava je u sedam knjiga o praktičnoj kršćanskoj etici, utemeljena na obradbi triju bogoslovnih kreposti: vjere, nade i ljubavi, na što se, po Maruliću, može svesti čitava Biblija. U raspravi De humilitate et gloria Christi (O poniznosti i slavi Kristovoj, 1518). na temelju starozavjetnih proroka, a usuprot Židovima, dokazuje da je Krist obećani Mesija.

Marulić je napisao i velik broj manjih spisa. Epistola domini Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI pont. max. de calamitatibus occurrentibus et exhortatio ad communem omnium Christianorum unionem et pacem (Poslanica gospodina Marka Marulića Splićanina papi Hadrijanu VI o nesrećama koje nas snalaze i poziv na opće ujedinjenje i mir svih kršćana, 1522.), poziv je za uspostavu sloge katoličkih vladara i zajednički vojni pohod protiv Turaka. Dvije godine nakon njegove smrti obistinilo se sve ono na što je Papu upozoravao: na Mohaču su 1526. turske horde do nogu porazile kršćansku vojsku i uništile Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo. To vrijedno izdanje čuva se u Zbirci rukopisa i starih knjiga NSK, a u digitaliziranome je izdanju dostupno u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Marulić je bio poznat i kao pjesnik na latinskome jeziku. U epu Davidias (Davidijada, 1506. – 1517?, prvo izdanje 1954.), u četrnaest pjevanja s ukupno 6765 heksametara, opjevao je djela židovskoga kralja Davida, u potpunosti se držeći Biblije, ali jezikom, stilom i stihom po uzoru na rimske epske pjesnike (ponajviše Vergilija). Sačuvan je vrijedan broj Marulićevih kraćih latinskih pjesama (elegija, epigrama, poslanica, versificiranih sažetaka svetačkih životopisa, himana i dr.).

Neka djela poznata su nam samo po naslovu, i to Psichiologia de ratione animae humanae, u kojem se prema nekim dokazima prvi put u povijesti koristi riječ psihologija te se Marulić danas smatra njezinim tvorcem.

Marulićevo stvaralaštvo utjecalo je na mnoge hrvatske književnike od 16. do 20. stoljeća (Petar Hektorović, Petar Zoranić, Barne Karnarutić, Juraj Baraković, Jerolim Kavanjin, Rafael Levaković, Tin Ujević, Tonči Petrasov Marović i dr.). Izniman su uspjeh tijekom 16. i 17. st. doživjeli latinski spisi, koji su mu omogućili da postane prvi hrvatski pisac svjetskoga glasa i jedan od najprevođenijih hrvatskih autora. O njegovoj neprolaznoj vrijednosti i prihvaćenosti svjedoče i brojni članci dostupni na portalima Stare hrvatske novine i Stari hrvatski časopisi.

Život i djelo Marka Marulića predstavljeni su i u virtualnoj izložbi Marko Marulić koju je Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu izradila u suradnji s udrugom kulturnih radnika, znanstvenika, književnika i ostalih umjetnika Književni krug Split te Centrom za proučavanje Marka Marulića i njegova humanističkoga kruga Marulianum.

Hrvatski književnik Marko Marulić predstavljen je i u sklopu portala Britanske knjižnice.

Otac hrvatske književnosti ostavio je bogat i raznovrstan opus, koji se odlikuje iznimnom književnom stilizacijom, znanjem i vještinom te sposobnošću prilagodbe raznovrsnoj čitateljskoj publici.

Marko Marulić preminuo je u Splitu 5. siječnja 1524. godine.

The post Uz 571. obljetnicu rođenja oca hrvatske književnosti Marka Marulića appeared first on .

Započelo redovito radno vrijeme Knjižnice

Mon, 08/16/2021 - 07:00

Od ponedjeljka 16. kolovoza 2021. godine Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu ponovno je otvorena prema redovitome radnom vremenu.

The post Započelo redovito radno vrijeme Knjižnice appeared first on .

Paginacija